Dosadašnji Vladin paket socijalnih i ekonomskih mjera je veoma dobro osmišljen u usmjeren onima kojima takva vrsta pomoći najviše treba. U trećem paketu mjere bi morale biti usmjerene prvenstveno na preduzetnike, mala i srednja preduzeća. Vladine mjere moraju uključivati i one na rashodnoj strain – prije svega racionalizaciju javne potrošnje – smanjenje raznih vrsta rashoda, među kojima su i plate javnih funkcionera, troškovi putnih naloga, službena vozila i njihovo održavanje, troškovi goriva, zakupa objekata za potrebe državne administracije… Jedna od mjera od koje se u budućnosti očekuje značajan efekat je oporezivanje nelegalno stečenih prihoda. Uvođenje ovog oblika poreza na imovinu je nešto što u ovom momentu zahtijeva najveći politički konsenzus i što nije nepoznato u poreskoj praksi zemalja EU, kazao je u intervjuu Pobjedi dr Milan Lakićević, profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta Crne Gore.

Koje bi mjere podrške prema preduzećima trebalo koncipirati u trećem Vladinom paketu, koji se očekuje do kraja maja? 

U trećem Vladinom paketu mjere bi morale biti usmjerene prvenstveno prema najranjivijim. Mislim prije svega na preduzetnike, mala i srednja preduzeća. U većini slučajeva, njima je naredbom bilo zabranjeno obavljanje djelatnosti što dovodi u pitanje njihovu egzistenciju i mogućnost nastavka poslovanja. Bilo bi racionalno i svrsishodno ove ekonomske subjekte osloboditi većine lokalnih i državnih taksa i parafiskaliteta, ali i zakonski uvesti određena poreska oslobađanja u narednom periodu. Značajan finansijski podsticaj treba obezbijediti turizmu i poljoprivedi. U trećem paketu trebalo bi da se nađu i mjere kojima se rokovi plaćanja poljoprivrednim proizvođačima skraćuju na maksimalno 15 dana, kao i preduzimanje mjera kojima bi država obezbijedila ili garantovala otkup viškova proizvoda, kao i njihovo skladištenje i eventualno preradu. Bez obzira na našu proklamovanu politiku otvorenog tržišta, mislim da treba osmisliti regulatorne mjere kojima bi se dodatno zaštitili domaći proizvođači, makar u dijelu sprečavanja prevelikog uvoza hrane, za koju često nijesmo sigurni da je boljeg kvaliteta nego domaći proizvodi.

Opozicija uporno kritikuje Vladine mjere podrške građanima i privredi cijeneći da su male, tvrdeći da novca ima za više. A ako fali, predlažu da se ne zadužujemo, nego da se smanje plate funkcionerima i direktorima državnih firmi, masovno preispita porijeklo imovine… Je li to put kojim treba ići da bi se lakše izašlo iz krize?

Ne bih komentarisao, niti zastupao, političke stavove, bez obzira da li se radi o vlasti ili opoziciji. Ono što mogu je da na vaše pitanje odgovorim sa stanovišta profesije kojoj pripadam i da u najboljoj namjeri iznesem svoje mišljenje o Vladinim mjerama i aktivnostima koje su preduzimane i koje se planiraju za budući period. Mislim da su odluke, mjere i aktivnosti Vlade, NKT i državnih organa u cilju sprečavanja pandemije izazvane virusom korona bile pravovremene, efikasne i brze, a da su rezultati mnogo bolji od onoga što smo na početku očekivali. Kada to kažem ne mislim samo na mjere zdravstvene zaštite, već na sve aktivnosti koje su bile usmjerene na očuvanje sistemske stabilnosti. Globalna pandemija je izuzetno veliki izazov i za mnogo razvijenije države. Pokazalo se da su prednosti malih sistema na najbolji način iskorišćene u Crnoj Gori. Mislim na lakše prilagođavanje malih sistema i upravljanje u kriznim situacijama.

Istovremeno, sinhronizovanim djelovanjem Vladinih organa i privrede, prije svega sektora trgovine i usluga, obezbijeđena je snabdjevenost stanovništva najvažnijim proizvodima što nije bilo nimalo lako, imajući u vidu činjenicu da u ovakvim situacijama slobodno tržište i njegovi mehanizmi ne funkcionišu. Još mnogo prije izbijanja pandemija, doktrina neoliberalizma je izgubila primat. Potreba za državnim intervencionizmom u sferi regulisanja ekonomskih odnosa postala je neminovnost. Državni intervencionizam izuzetno je važan u vremenima kriza, kao što je ova izazvana pandemijom kada uobičajeni mehanizmi samoregulacije prestaju da važe. Efikasnost državnog intervencionizma u najvećoj mjeri zavisi od sposobnosti i operativnosti državne administracije da brzo, efikasno i pravovremeno donose regulatorne odluke. U našem slučaju, u operativnom smislu Vlada je uradila odličan posao. Vladin paket socijalnih i ekonomskih mjera je veoma dobro osmišljen i usmjeren u pravcu onih subjekata kojima takva vrsta pomoći najviše treba. Svjesni smo činjenice da su naša budžetska sredstva ograničena i da je vrlo teško obezbijediti izdašniju ekonomsku pomoć privredi u mjeri koja joj je zaista i potrebna. Iz tog razloga zaduživanje vidim kao nužno i potrebno rješenje, pogotovo imajući u vidu da je pad ekonomske aktivnosti doveo do smanjenja javnih prihoda, pa je deficit za prva tri mjeseca iznosio 77 miliona eura. Ipak, prilikom zaduživanja moraju se imati u vidu načela i pravila finansiranja i veoma precizno odrediti granica zaduženosti, kako se ne bi ugrozila finansijska i društvena stabilnost.

Sa mnogih adresa se čuje da Crna Gora mora mijenjati ekonomski model – od usluga ka proizvodnji kako bi izbjegla zavisnost. U kom pravcu taj model treba da ide?

Dvije su naše zablude iz prošlosti. Prva, da se državnom imovinom ne može efikasno upravljati i da sve privredne sisteme treba što prije privatizovati, odnosno da će novi vlasnici obezbijediti veću ekonomsku efikasnost u svakom slučaju. Sada je većini jasno da neki poslovni sistemi nijesu morali biti privatizovani po svaku cijenu i da je država mogla njima veoma efikasno upravljati. Druga zabluda je da Crnoj Gori ne treba industrija prije svega teška i da u segmentu industrijske proizvodnje Crna Gora ne može biti konkurentna, jer značajno zaostaje u tehnološkom pogledu. Model našeg privrednog razvoja zasnovan je prije svega na rastu tercijalnog sektora – sektora usluga pri čemu je strateška privredna grana turizam.

Danas nema ni jedne zemlje u svijetu koja je bogata a čija je jedina strateška grana privrednog razvoja turizam. Turizam, sam po sebi, nosi vrlo visok rizik koji je uslovljen klimatskim, bezbjednosnim, zdravstvenim i drugim faktorima na koje je vrlo teško uticati. Sa druge strane, radi se o nisko akumulativnoj grani što može biti prepreka značajnijem privrednom razvoju. Iz tih razloga, sasvim je ispravan stav u kom treba preispitati postojeće strategije i budući ekonomski model koncipirati tako da pored turizma i poljoprivrede treba raditi na obnavljanju i jačanju prerađivačke industrije.

Takođe, mislim da Crna Gora ima velike šanse i u oblasti teške industrije kao što su energetika i rudarstvo. U današnje vrijeme primjetan je trend migracije industrijskih društava prema postindustrijskom društvu, što se ogleda u snaženju sektora usluga. U tome vidim posebnu šansu Crne Gore.

Kako izbjeći gašenje firmi, otpuštanje radnika i oporaviti ekonomiju?

U ekonomiji je ovo najčešće pitanje. Za sada iz ekonomske teorije znamo da su pitanja uvijek ista, samo se odgovori razlikuju zavisno od specifičnih faktora koji su u datom trenutku dominantni.

Najvažniji zadatak Vlade, u tom cilju, je stvaranje sistemskog ambijenta koji će omogućiti razvoj sloboda i preduzetništva, stvoriti tržišni ambijent koji omogućava zdravu konkurenciju bez privilegovanog statusa, ali i određeni intervencionizam u onim oblastima i sektorima gdje je to neophodno. Stvaranje zdravog sistemskog ambijenta pretpostavlja jačanje vladavine prava, jačanje institucija, povećanje poreske discipline. Moram priznati da to nije samo zadatak Vlade već svih nas i da sve ovo u značajnoj mjeri zavisi od toga koliko smo spremni da se mijenjamo i da prihvatimo zajedničke vrijednosti.

U pogledu interventnih mjera u privredi država treba da ima ulogu ,,ljekara“. Tamo gdje je neophodno treba dati adekvatnu terapiju i pomoći da ,,pacijent ozdravi“. Pretjerano uključivanje države u regulisanje ekonomskih tokova može dovesti do birokratskog administriranja privredom. Važnu ulogu u obezbjeđenju uslova za budući privredni rast ima bankarski sektor. U periodu ove krize on nije pokazao dovoljan stepen društvene odgovornosti. Sektor realne privrede nalazi se u mnogo težoj situaciji od bankarskog sektora. Mislim da banke moraju podijeliti ,,teret“ sa realnim sektorom i odreći se dijela svog profita. Krajnje je vrijeme da shvatimo da je uzrok krize korporativnog kapitalizma u pohlepi.

Vlada mora na najbolji način povući i iskoristiti sredstva od EU i Evropske investicione banke. U ovom trenutku kao veoma racionalan model u cilju rješavanja budžetskog deficita vidim emisiju kratkoročnih obveznica od strane Ministarstva finansija. U bankarskom sektoru postoje značajna likvidna sredstva. Takođe, veliki je iznos depozita stanovništva i privrede. U uslovima niskih pasivnih kamatnih stopa, stopa prinosa na kratkoročne obveznice od recimo 4-5 odsto bi mogla biti veoma stimulativna za investitore.

Samo da ne bude novog aktiviranja garancija

Koliko su, po Vašem mišljenju, utemeljene ocjene koje su se od opozicije čule ovih dana na sjednici parlamenta da Crnu Goru čeka ,,grčki scenario“, da idemo u dužničko ropstvo, da je već ove godine recesija neizbježna?

Za sada je najvažnije da smo izbjegli ,,italijanski scenario“. Naravno, visok nivo duga nosi sa sobom izražen rizik od mogućeg bankrotstva. Smatram da nije za očekivati da će doći do značajnijeg narušavanja finansijske stabilnosti ukoliko ne bude novih izazova i udara na budžet i ako se ekonomske aktivnosti vrate u normalu. Kad kažem pod uslovom da ne bude iznenađenja, mislim i na državne garancije čijim aktiviranjem bi mogli da nastanu veliki problemi. U teoriji finansija postoji jedna teorija koja kaže da visok nivo duga može uticati na racionalnije, pravovremenije i opreznije donošenje operativnih odluka poredeći to situacijom kada menadžeri ,,sjede dosta blizu vatri“. U tom slučaju njihova pažnja mora biti maksimalna, što utiče na efikasnost donošenja odluka. Problem može nastati onda kada zaspete ili izgubite pažnju.

Prestati „male da cijedimo, a velike ljubimo“

Da li odlaganje plaćanja poreza, pored dobrog efekta u vremenu krize, može dodatno oslabiti poresku disciplinu i da li u narednom periodu može doći do povećanja poreskog duga, smanjenja prihoda budžeta…

Odlaganje poreskih obaveza ili određena poreska oslobađanja, koja su uslovljena aktuelnom situacijom, su sasvim opravdana i primjerena, za razliku od nekih ranijih perioda kada ona i nijesu bila neophodna i svrsishodna. Očigledno je da će pandemija dovesti do smanjenja ekonomskih aktivnosti, a samim tim i do pada javnih prihoda. U cilju rješavanja ovog problema trebalo bi razmišljati u pravcu kako smanjivati javne rashode i kako povećati privatnopravne javne prihode, koji su, po mom mišljenju, nedovoljno iskorišćeni. Takođe, treba insistirati na principu vertikalne pravičnosti, tj. na principu da poreski obveznici koji imaju veću ekonomsku snagu budu više oporezovani. U politici oporezivanja, po mom mišljenju, treba napustiti pristup u kom ,,male cijedimo, a velike ljubimo“.