Bivši načelnik podgoričke policije Milan Vujanović u emisiji „Načisto“ povodom ubistva policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića rekao da je te večeri bio s porodicom, te da je nakon dolaska u MUP iste noći „doživio jedan od najvećih poraza u životu“.

„Na lice mjesta sam stigao dok je iz čovjeka još izbijala krv. Bio sam pod stresom ali ne toliko da ne mogu da upravljam svojim postupcima i ne znam što treba da se uradi. Sa lica mjesta idem direktno u Ministarstvo, gdje čeka ekipa ljudi, koja treba da donese odluke. Ako kriminalac odluči da ubije policajca i to policajca visokog ranga onda mora biti svjestan posljedica koje to proizvodi. Ako države ima. Doživio sam jedan od najtežih poraza u životu. Sa mnom je bio tadašnji direktor policije Mićo Orlandić, došli smo kod ministra, ja sam saopštio šta bi trebalo da se radi, nabrojao aktivnosti… pogled – nećemo mi ovdje nikakvu „Sablju“. To je ličilo na Monti Pajton“, rekao je sinoć Vujanović.

Inspektor Šćekić ubijen je 30. avgusta 2005. godine, sat iza ponoći, kada je na njega pucano sa 23 metka iz heklera ispred porodične kuće u podgoričkom naselju Tološi, a zločin se dogodio nakon što je operativac otkrio ko stoji iza serije bombaških napada na tada još neizgrađeni hotel „Splendid“ u Bečićima ali je porodica godinama sumnjala da iza zločina stoje i neki drugi motivi.

U vrijeme ubistva inspektora Šćekića ministar unutrašnjih poslova bio je Dragan Đurović, koji je u jesen 2003. godine, kao DPS kadar naslijedio nestranačku ličnost Milana Filipovića.

“Ili će se otkriti ubica Duška Jovanovića ili ja neću biti ministar”, saopštio je tadašnji ministar Đurović, nakon što je 27. maja 2004. godine ispred redakcije usmrćen urednik „Dana“ Duško Jovanović.

Iako ubistvo urednika nije riješeno, već je napravljeno niz procesnih grešaka ponajviše tima tužilaca u noći nakon hapšenja za sada jedino pravosnažno osuđenog Damira Mandića, ministar nije podnio ostavku već je za vrijeme njegovog mandata nastavljeno sa reformomom sistema, kojom su Uprava policije i ANB postale zasebne od MUP-a.

U vrijeme ubistva inspektora, načelnik Uprave kriminalističke policije MUP-a Crne Gore bio je Sreten Radonjić, koji je odmah naveo detalje da je policija nakon tri sata od zločina pronašla zapaljen džip sa puškom…

U prvim mjesecima istrage pominjana su brojna imena iz kriminala ali i UP i tajne službe kao mogući naručioci ubistva ili da su radili da uništavanju dokaza ali su tek u februaru 2006. godine uslijedila hapšenja grupe, koja je kasnije okrivljena za zločin.

Cijeli proces, istragu i suđenje, pratilo je mnoštvo opstrukcija, propusta i razrješenja sudija koji su na njemu radili ali za sve ove godine niko u sudskom sistemu nije odgovarao za propuste tokom vođenja postupaka, koji su doveli da ni nakon toliko godine nema pravosnažne presude…

Prva prvostepena presuda za ubistvo operativca Šćekića donijeta je 2009. godine – tadašnji sudija Višeg suda Lazar Aković na po 30 godina zatvora osudio je Ljuba Vujadinovića, Ljuba Bigovića i Sašu Boretu zbog organizacije i ubistva inpektora, dok je Alan Kožar osuđen na šest godina zatvora za bombaški napad na “Splendid”. U tom prvom sudskom postupku optužbi su oslobođeni Milan Čila Šćekić, Danica Vuković, Goran Živković, Dušanka Vujović ali otac i sin Radoslav i Vuk Vulević.Sudija Aković je javno tada saopštio da je protiv njega pokrenut postupak za razrješenje na inicijativu tadašnje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, zbog čega je sam dao ostavku.

Naredne godine, tadašnji predsjednik vijeća Apelacionog suda Milivoje Katnić, prvi put ukinuo je osuđujuću prvostepenu presudu Višeg suda i vratio predmet na ponovni postupak.

2011. godine donijeta je druga prvostepena presuda – vijeće sutkinje Višeg suda Slavke Vukčević na po 30 godina osudilo je Milana Čilu Šćekića, Vujadinovića, Bigovića i Boretu, a Kožara na šest zbog napada na “Splendid”. Medenica i tadašnji ministar pravde Duško Marković javno su izrazili nezadovoljstvo presudom, pozivajući se na tehničke greške koje je sutkinja Vukčević napravila. Sutkinja Vukčevićje nakon toga sama tražila razrješenje i otišla u notare.

Njena presuda je ponovo došla na drugostepenu potvrdu, pred vijećem Apelacionog suda i predsjednika Katnića, koji je opet ukinuo odluku sutkinje Vukčević.

2012. godine predmet pred Višim sudom zadužila je predsjednica vijeća Višeg suda Biljana Uskoković – Na 30 godina osuđen Čila Šćekić, Vujadinović, Bigović i Boreta. Kožar na šest.

Apelacioni sud, gdje je vijećem i tada presjedavao Milivoje Katnić, 2013. potvrdio je osuđujuću treću prvostepenu presudu Višeg suda.

Naredne godine, nakon žalbi, Vrhovni sud u vrijeme dok je predsjednica bila Vesna Medenica, ukinuo je presudu sutkinje Uskoković, koja je bila potvrđena na višoj sudskoj instanci.

Ovog puta predmet je zadužio sudija Dragiša Rakočević je 2015. godine na 30 godina osudio Šćekića, Vujadinovića, Bigovića i Boretu, a u oktobru te godine presudu je potvrdio i Vrhovni sud.

Osuđujuću presudu u ljeto 2019. godine ukinuo je Ustavni sud, jer su po žalbi optuženih, utvrdili da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Vrhovni sud je po žalbama otvorio novi postupak, a pred kraj 2019. godine saopšteno je da je ukinuta presuda, a predmet vraćen Apelacionom sudu na ponovno odlučivanje…

Đurović je bio poslanik, direktor “Pobjede”, potpredsjednik Vlade, a nakon MUP-a je postao direktor Agencije za civilno vazduhoplovstvo gdje se zadržao godinama uz mjesečna primanja od više hiljada eura.