Crnogorski košarkaš Slavko Vraneš nikoga nije ostavljao ravnodušnim gdje god da je igrao. A u njegovoj biografiji piše da je branio boje mnogih evropskih klubova, ali i onih iz NBA lige.

Ovaj 229 centimetara visoki Pljevljak branio je boje Budućnosti i Partizana, a okušao se i u NBA ligi u dresu Portlanda.

Danas, po okončanju igračke karijere, Slavko košarku igra samo rekreativno.

“Sada najviše vremena provodim sa porodicom, ali sam i dalje na potezu teretana – sala. Iskreno, nedostaju mi timska putovanja, druženje sa igračima, treninzi i naravno velike utakmice”, kazao je Vraneš za portal Indirekt, dodavši da nema planove za trenersku karijeru.

“Nijesam nikada razmišljao u tom smjeru ali povremeno treniram sa bratom od tetke i nekim od mlađih igrača i osjetim da se ne bih loše snasao u toj ulozi”.

Bivši as Budućnosti i Partizana pomno prati dešavanja u regionalnoj košarci i prati nastupe klubova u ABA ligi.

“Trenutna situacija sa koronom je sve sportove dovela u stanje preživljavanja, jer šta je sport bez publike. U kontaktu sam sa bivšim kolegama i kažu mi da je sve baš dosta teže nego što je ranije bilo. Moji favoriti u ABA su uvijek Partizan i Budućnost”.

Period koji je obilježio Slavkovu karijeru svakako je onaj od 2007. do 2010. godine. Tada je, baš te 2010, igrao fajnal for Evrolige sa Partizanom.

“To je jedan od najdražih perioda u mojoj košarkaškoj karijeri. Mnoštvo trofeja i lijepih uspomena nosim iz tog perioda. Saradnja sa Duškom Vujoševićem je ostavila veliki trag na mene, jer je on najbolje znao da iskoristi moje igračke sposobnosti. Te tri sezone su bile pune uspjeha i padova, napornog rada i odricanja, ali su donijele i mnogo radosti i lijepih sjećanja za čitav život”, kazao je 38-godišnji Pljevljak za Indirekt.

Upravo je saradnja sa Vujoševićem bilo jedno od najvećih iskustava u Slavkovoj karijeri, a vjerovatno i najdragocjenije.

“Čovjek koji posjeduje ogromno košarkaško znanje i umije da ga prenese i prilagodi svakom igraču ponaosob. A sve to skopljeno u jednu cjelinu, to je bio Partizan u sezoni 2009/10. Nas su svi već na početku sezone otpisali i zbog budžeta i tadašnjih igrača smatrali autsajderom i totalnim neuspjehom. Mi smo uz malo sreće mogli igrati i finale Evrolige u Parizu ako ne i napraviti rezultat iz 1992. godine”, prisjeća se nekadašnji crnogorski centar

Za kraj, Slavko nam je ispričao i kako se kroz karijeru, ali i život “borio” sa visinom od dva metra i 29 centimetara.

“Moja visina je dar od mojih roditelja i nije uvijek bilo sa njom lako, ali ako uspiješ da je iskoristiš na pravi način u raznim segmentima života, ona postane tvoja velika prednost. Živjeti sa mojom visinom je dosta teško po pitanju garderobe i obuće, ali uz mnostvo prijatelja sve je mnogo lakše nego što bi inace bilo. Igrajući košarku sam upoznao mnoge ljude koji se bave proizvodnjom garderobe i sa njima sam ostvario odličnu saradnju”, kazao je Slavko i ukratko objasnio kako se “snalazi” sa obućom i odjećom.

“Kao na primjer, sa Tifanijem iz Čačka koji su glavni “krivci” što ne moram uvijek da nosim trenerke, već mogu da obučem farmerke i košulje. Za cipele je već duži period mog života zadužen Miro Dejanović iz Hrvatske. Da nije bilo njega na svadbi bih uz svečano odijelo nosio patike. Za patike iz Amerike je zadužen drug/brat Željko koji mi omogućava da za sebe nađem brojeve kojih nema u Evropi. I naravno ima tu još mnoštvo ljudi koji mi u tom segmentu pomažu i olakšavaju život sa ovom visinom. Moja supruga je takođe visoka i ne smeta joj moja visina, a moja ćerka najviše uživa kada je nosim na ramenima jer tada na svijet gleda sa još veće visine nego ja. Sve u svemu, ne bih se nikada mijenjao”!