Danima pada kiša. Već treći vikend kako nisam nos pomolila vani. U tako depresivnoj situaciji jedini lijek mi je posezanje za nekim šetnjama od ljetos koje još uvijek nisam pretočila u priču. Izlet o kom pišem mi je u “top 5”, ako ne i “top 3” u godini kojoj već gledamo u leđa. Već dvije godine kako nam je korona oduzela međunarodna putovanja. Možda je neko negdje i pošao, ali je to bilo sporadično, kratko i uvijek uz neku strepnju, što zbog mjera, što zbog potencijalne zaraze. Zato smo  mi odlučili da podrobnije ispitamo ovo što nas okružuje. I što je najbolje, iako to radimo već decenijama, uvijek se nađe i nešto novo.

Osvanuo je predivan majski dan. Od više predloga sa čuvenog spiska “tu i tu idemo tokom ove godine” izabrala sam turu koja  je čekala realizaciju više od godinu dana. Naime, do vodopada Lještanica sam tada išla sa društvom, bez Duška. Morala sam i njega da upoznam sa ovim prirodnim biserom. Poranili smo i bez gužve stigli do Slijepač mosta gdje smo skrenuli lijevo ka Tomaševu. U Tomaševu, neposredno prije crkve, skreće se opet lijevo. Pola puta asfaltom, pola dobrim makadamskim putem, do sela Lijeska i vodopada se stiže poslije 6,5 km. Možda sam bila subjektivna, ali mi se Lještanica u proljeće 2021. učinila još ljepšom od one u jesen 2019. Za ovu nevjerovatnu rijeku i njen vodopad šira javnost je čula tek kad su mještani otpočeli borbu za njen spas, borbu koja je spriječila da se ovaj dragulj prirode stavi u cijev, a posredno u nečiji džep. Za sad (a nadam se i zauvijek) Lještanica je spašena.

Prvo smo se spustili ka vodopadu. Naravno, Duško je bio oduševljen, iako je u startu mislio da pretjerujem u hvalospjevima. Produžili smo ispod vodopada do kraja staze. Prizori su bili nestvarni. Kombinacija zelene i bijele boje, voda koja pršti na sve strane… Stajali smo očarani.

Stajali bismo još dugo na ovom mjestu zaglušeni zvukom vode i zamađijani ljepotom da se nismo sjetili koliko ambiciozan plan za taj dan imamo. Vratili smo se na početnu tačku i krenuli uz tok rijeke. Ovdje su mještani ostavili svoj pečat: divan drveni mostić, sto i klupe, natpisi i nigdje ni jednog papirića, a kamoli kakvog drugog smeća. U sebi sam im skinula kapu. Ovako se voli i čuva svoja rodna gruda.

Ono što mi je prvi put privuklo pažnju, zaintrigiralo je sada i moga pratioca: siga, prirodan građevinski materijal kog ima na obalama Lještanice, a od kog je napravljena većina kuća u Lijeski. Ranije nisam imala prilike da vidim nešto slično.

Selo Lijeska, rijeka Lještanica i njeni vodopadi, da se nalaze u nekoj drugoj zemlji, možda bi stajali u katalozima turističke ponude na počasnim mjestima. Kod nas uglavnom kažu: nije ni trebalo da pišeš, nagrnuće narod, nagrdiće sve. Dok ga ne “nagrde”, ja ovo mjesto preporučujem za divni porodični izlet u periodu od kasnog proljeća pa do sredine jeseni. Bili smo u dilemi: ostati ovdje i uživati u prelijepom okruženju čitav dan ili nastaviti dalje. Ipak je planirano trebalo “ispoštovati”. Sljedeće mjesto za zaustavljanje su, kao i prošli put, bili meandri Ćehotine. Prije godinu i po, kad sam ih vidjela prvi put, tek poneko je bio čuo za njih. Ove godine, međutim, oni su već postali Instagram senzacija.

Kad smo se iz Lijeske vratili na glavni put produžili smo ka Pljevljima. Malo nakon Mataruga, uočili smo oznaku za skretanje lijevo. Od glavnog puta do vidikovca ima svega oko kilometar makadamskog puta. Za razliku od prethodnelokacije, ovdje nismo bili sami. Stalno je neko dolazio i odlazio. Najgore je što se taj protok ljudi očitavao i po smeću bačenom svuda naokolo. Svega je tu bilo, što ni u snu ne bi mogao zamisliti da se može naći na takvom mjestu, a u skladu sa pandemijom, prednjačile su maske i vlažne maramice. To mi je, kao i obično, pokvarilo utisak. Ali, nije Ćehotina kriva za žalosno nisku ekološku svijest ljudi, mada je pravilnije reći za nedostatak kućnog vaspitanja. Vidikovac je postao popularan, ne bez razloga. Prizor je izuzetan i za naše krajeve jedinstven. Godinama smo se divili meandrima Uvca, a da nismo ni znali da i kod nas postoji sličan fenomen. Osim jedne klupe sa nadstrešicom, koja je bila tu i prošle godine, malo iznad nje napravljena je i druga. Vjerovatno je prizor ljepši u periodu godine kad je nivo vode veći, ali je lijep svakako. Poslije fotografisanja, divljenja okolini, nagađanju koja se sela nalaze preko rijeke… nastavismo dalje.

Nismo imali precizan plan za nastavak puta. Odlučili smo da predahnemo u kultnom pljevaljskom restoranu Milet bašta i da se uz kafu odlučimo kuda dalje. Pojeli bismo i po kolač jer je sigurno bio dobar, a cijene simbolične. Ali veći broj gostiju na jednog konobara odavno nisam vidjela, te rekosmo: Pusti! Kolači goje! Bi nam iskreno žao momčeta koje je davalo sve od sebe, ali sa slabim rezultatima.

Uz kafu, planirajući dalje korake, sjetili smo se priče našeg druga Perute koji je jednog ljeta uz sto jada uspio da dođe do čuvenog arheološkog nalazišta Komine (Municipijum S), pa smo odlučili da probamo hoćemo li mi u potrazi za tom lokacijom biti uspješniji od njega. Ionako nas je grizla savjest što Duško, kao rođeni Pljevljak, i ja, pljevaljska snaha, do toliko mjesta stigosmo, a do Municipijuma ne. Kad smo se, poslije završene posjete vratili na glavni put, samo smo rekli: Nije ni čudo.

Naime, kad se sa glavnog puta koji iz Pljevalja vodi ka Podgorici, stigne u prigradsko naselje Komini, skreće se desno (i za to skretanje postoji putokaz) dok je sve ostalo samo puka sreća. Sve zavisi da li ćeš naići na nekog mještanina i, ako naiđeš, koliko ćeš uspjeti da shvatiš ono što je njemu skroz jasno i čudi se kako si ti glup. Peruti je jedan rekao: “Skreće se tu, odmah pored moje kuće.” Nama su rekli: “Prva ulica lijevo.” Kad to nije bilo to, i kad smo se vratili, rekli su: “Ada kud odoste, ne ta, nego ova”, koja je ličila na sve sem na ulicu. Sve u svemu, poslije niza pokušaja i promašaja, stigli smo i do eksponata iz antičkog perioda, stiješnjenih između kuća, bačenih na zemlju, bez ikakve zaštite. Muzej nije bio otvoren jer je bio praznik. Nikakve naznake ni oznake nije bilo da se na tom mjestu nalazi jedno od najvećih arheoloških nalazišta (zajedno sa Dukljom) iz antičkog perioda u našoj zemlji. Kako sam se grdno razočarala. Ne samo da ne vodimo računa o prirodi, već se potpuno zanemaruje i kulturna baština zlata vrijedna u zemlji koja laska sebi da je turistička.

Odavde smo put nastavili ćuteći, svako sa svojim, a vjerovatno istim mislima: “Kako smo stigli do ovakvog nemara i nebrige, gdje se god okreneš?” No, nismo posustajali.

Već smo dobrano prebacili podne, ali dug je majski dan. Imali smo fore da vidimo još ponešto. Kad smo se već našli na ovom mjestu, Duško nije htio da propusti priliku da svrati do sela Vlaovići, rodnog sela njegove majke, u kojem je proveo veći dio ljetnjih raspusta tokom djetinjstva. Od kad je umrla baba, a ima tome četvrt vijeka, tamo se navraća samo na tren, da se konstatuje kako protok vremena mijenja okolinu (šuma “guta” livade) i da se evociraju davne i divne uspomene na ljeta provedena s babom, na divlju trešnju, babine mačke… Čak je i košenje i skupljanje sijena, koje je nekad bilo mučna obaveza, sada postalo uspomena koja se evocira uz sjetni uzdah. Kuća je spolja dobro odolijevala vremenu. Osim stare trešnje koja je procvjetala i ovog proljeća, i štala se još uvijek držala, bila je u jednom komadu. Kroz granje (ali ne još zadugo) nazirala su se Pljevlja, sa termoelektranom u središtu.

Odavde smo krenuli u sasvim drugom raspoloženju nego sa prethodnog stajališta. Prepričavali su se doživljaji i anegdote, bezbroj puta ponovljene, a razmišljanja su bila filozofska: o prolaznosti života, o neminovnosti promjena u svakom pogledu.

Dosta smo prošli i vidjeli, daleko iznad planiranog i očekivanog. Prilično smo se i  umorili. Ali ja nekad (možda je bolje reći često) znam da ispitujem krajnje granice naših mogućnosti. Dan se lagano gasio. Vozili smo se ka mostu na Đurđevića Tari. Sjetila sam se da nam je na spisku i rijeka Ljutica koja se nalazi nedaleko od mosta, a ko zna kad će nas put opet ovuda nanijeti. Srećom, Duško ima identični avanturistički duh kao i ja. Odmah sam se bacila na potragu za tom neobičnom rječicom. Prvo uz pomoć interneta, a onda i na terenu. Napisala sam priču o njoj. Nije da niko nije bio čuo za Ljuticu do tad, ali sigurna sam da je dosta njih bilo prijatno iznenađeno da se jedno takvo čudo prirode nalazi u našoj blizini. Rijeka Ljutica (malo kome ime tako pristaje kao njoj) lijeva je pritoka Tare. Nije najkraća rijeka u Evropi (kako ponegdje piše), ali jedna od 5 najkraćih sigurno jeste (duga je 130-150 m). Ako nije najkraća, možda je najsnažnija, s najvećim protokom u jedinici vremena (oko 100 m³ u minuti). Sve u svemu, jedinstvena. Spustili smo se, uz ne mali napor i rizik, popeli s druge strane lagano i više nego oduševljeni završili ovaj jednodnevni izlet, koji bi se, da se ima vremena, mogao protegnuti bar na tri dana.