DPS politika je od većine penzionera u Crnoj Gori stvorila socijalne slučajeve. Umjesto da nakon decenija rada, doprinosa društvu i državi, uživaju u penzionerskim danima i putuju kao što putuju penzioneri iz drugih zemalja, koji posjećuju i Crnu Goru, naši penzioneri moraju i dalje da rade i da se tako bore za opstanak. Mizerne penzije u Crnoj Gori u odnosu na troškove života, često ne mogu da pokriju hranu i lijekove, pa se većina penzionera snalazi radeći dodatne poslove na dnevnice ili se bavi poljoprivredom, kako bi prehranila svoje porodice. Takođe, veliki broj penzionera oslonjen je na finansijsku pomoć svoje djece.

Prosječna penzija u Crnoj Gori je krajem 2019. godine iznosila oko 288 eura, a minimalna potrošačka korpa 650 eura. Takođe, prema zvaničnim podacima Fonda PIO, prosječna penzija 2013. godine iznosila je oko 277 eura. Dakle, od 2013. godine prosječna penzija u Crnoj Gori je porasla je samo 10 eura. U tom periodu rasle su cijene goriva, struje, komunalija i PDV-a za čak 4%.

Međutim i osnovna statistika koju prezentuje Vlada Crne Gore, ne pokazuje stvarno stanje. Ukoliko se stanje analizira po opštinama pojedinačno, dolazimo do katastrofalnih podataka. Prosječne penzije u 17 opština, niže su od prosječne penzije na nivou države. Tako je prosječna penzija u Petnjici 165 eura ili čak 123 eura manja od državnog prosjeka. U Gusinju je prosječna penzija 188 eura, Bijelom Polju 225 eura, Andrijevici 209 eura, Kolašinu 241 eura u Rožajama 209 eura itd. Iz ovih podaka se može zaključiti, da su u Crnoj Gori penzije manje nego i socijalna davanja u srednje razvijenim državama svijeta. Takođe, minimalnu penziju od 128 eura prošle godine je primalo oko 12000 penzionera.

Da li DPS vlast može dati odgovor na pitanje kako penzioner iz Petnjice sa prosječnom penzijom od 165 eura ili penzioner iz Bijelog Polja sa prosječnom penzijom od 225 eura, može da preživi mjesec? Kako crnogorski penzioner može da preživi mjesec sa 288 eura prosječne penzije?

Ovo su jasni pokazatelji ekonomskog posrtanja države u kojoj oni koji su je izgrađivali jedva preživljavaju. S tim u vezi, postavlja se logično pitanje – čemu da se nadaju oni koji tek treba da započnu svoj radni vijek u Crnoj Gori, i kako će, ako znamo koliko je mladih ljudi oslonjeno na prihode roditelja, oni koji tek treba da uživaju starosnu penziju, preživjeti sa tako mizernim primanjima?