Analizirajući ukupnu privrednu, ekonomsku i socijalnu sliku opštine Pljevlja zaključujem da su negativni trendovi prisutni u gotovo svim segmentima. Ovakva ocjena zasnovana je na javno dostupnim pokazateljima o broju investicija, novih radnih mjesta, broju raseljenih, demografiji, stagnaciji poljoprivrdne proizvodnje, stanju životne sredine, likvidnosti velikih privrednih subjekata, ali i skromnom broju malih i srednjih preduzeća. I dalje sa žaljenjem možemo konstatovati da odnos centralne vlasti prema Pljevljima nije promjenjen, uprkos najavama koje su bile zvučne u toku predizborne kampanje, da će ista vlast na državnom i lokalnom nivou donijeti blagostanje. Međutim, svjedoci su svi građani da pomaka na tom planu nema. Stopa nezaposlenosti je suštinski povećana, iako je Zavod za zapošljavanje formalno istu smanjio brisanjem nezaposlenih sa evidencije poslednjih mjeseci, a što je protivzakonito i nadasve protivustavno.

Tema koja je sasvim neopravdano zapostavljena, imajući u vidu pristupačnost i količinu osnovne sirovine-laporca, je izgradnja cementare. Crna Gora uvozi u prosjeku više od 100 000 tona cementa godišnje, a prema dostupnim informacijama za izgradnju dionica auto puta „Smokovac-Mateševo“ već je do sada firma iz Hrvatske „Cemex Croatia“ isporučila 280 000 tona cementa, kao i dodatnih 200 000 tona za izgradnju turističkih rizorta „Luštica bay“ i „Porto novi“. Da je država na vrijeme sprovela strategiju i obezbjedila neophodnu infrastrukturu, cemenat za autoput i turističke komplekse, kao i potrebe tržišta Crne Gore mogao je da se proizvodi u Pljevljima, a ne da se uvozi. Da ne govorimo o direktnom zapošljavanju nekoliko stotina građana Pljevalja.

Takođe, održiva valorizacija šumskih bogatstava i direktna korist lokanoj zajednici i državi dovedena je u pitanje lošim koncesionim ugovorom, odnosno prije svega koncesionarom. Poznato je da se kompanija „Vektra Jakić“ duži niz godina suočava sa unutrašnjim problemima, da ulazi u docnju kako u isplati zarada prema zaposlenima, tako i u odnosu na obaveze prema lokalnoj samoupravi i državi. Zaista je neopravdano da se u dužem vremenskom intervalu, decenijskom razdoblju, ne može iznaći adekvatno rješenje u oblasti drvoprerade. U odgovornim državama šumsko bogatstvo je pokretač razvoja i uvjeren sam da bi novim i poštenijim pristupom, jasnim planom razvoja i održivim upravljanjem u sektoru drvne industrije u Pljevljima moglo da bude zaposleno i do 1000 radnika.

Svakako moram pomenuti odnos Elektroprivrede i sada već njihove kompanije „Rudnika uglja“ prema lokalnoj sredini u kojoj privrjeđuju. Obaveza plaćanja ekološke takse i dalje se smišljeno izbjegava u saradnji sa Vladom Crne Gore, dok se u zvaničnim izvještajima navode milionski profiti u poslovanju. Postavlja se pitanje da li Elektroprivreda ostvaruje profit na uštrb zdravlja građana i životne sredine? Da dva glavna zagađivača redovno izmiruju svoje zakonske obaveze, vjerovatno da profita ne bi ni bilo, pa otuda i objašnjenje upornog izbjegavanja plaćanja eko takse. Ali ono što je poražavajuće u ovoj situaciji jeste činjenica da se uvijek narodski rečeno zalomi „preko leđa građana“. Kako to da Elektroprivreda ne prikazuje profit dugujući državi za poreze, ili dugujući za gorivo ili rezervne dijelove? Ili je najjeftinije i najjednostavnije ostati dužan narodu i njihovom zdravlju.

Na kraju, ne možemo ostati nijemi posmatrači potpuno pasivnog odnosa lokalne vlasti kada su u pitanju problemi od suštinskog značaja za Pljevlja. Ne mogu se ključne teme zapostavljati ili zamaskirati radovima koji su u domenu servisnih obaveza lokalne vlasti. Ulice se moraju asfaltirati i rekonstruisati, oplemenjivati zelene površine i postavljati novi pločnici, ali riješavanje pitanja životne sredine, izostanka investicija, nezaposlenosti i valorizacije raspoloživih resursa su ključ razvoja našeg grada.

Milojica Tešović, predsjednik OO Demokrata Pljevlja