Neobično korijenje, panjevi, grane, pronađene u prirodi, nakon obrade Ilijinom rukom pretvaraju se u žensko tijelo, mitska bića, ptice, šake, kao i u bezbroj drugih, nobičnih oblika.

Poljoprivrednik Ilija Čabarkapa uspijeva da izradi izvanredne skulpture od drveta, uprkos brojnim obavezama koje ima na svom imanju u pljevaljskom selu Vrulja. 

Neobično korijenje, panjevi, grane, pronađene u prirodi, nakon obrade Ilijinom rukom pretvaraju se u žensko tijelo, mitska bića, ptice, šake, kao i u bezbroj drugih, nobičnih oblika. 

Najčešće sam izgled skulpture odredi priroda, ali to ponekad nije dovoljno za ono što istančan ukus ovog umjetnika traži. Mnoge dorađuje po projektu skrojenom u svojoj glavi.

U njih je, kaže, utkao dio svog života, kojeg je prije Vrulje provodio na relaciji Pljevlja, Beč, Trst, Atina. Sve to, Ilija je dodatno protkao svojom vizijom života u budućnosti. 

Njegove skulpture su na prvi pogled jednostavne. Stiče se utisak da to svako može da uradi. Kada ih pažljivije pogledate vidite da iz njih, kako god da je okrenete izlazi neki novi lik, koji u prvi mah nijeste primijetili. 

Talenat ovog samoukog skulptora možda nikada ne bi došao do izražaja, da se prije petnaestak godina Ilija nije vratio u rodno selo, nakon što je ostao bez posla u nekadašnjoj vojnoj fabrici u Pljevljima.

Da će jednog dana postati dobar skulptor, otkrio je slučajno, dok je, čuvajući ovce nedaleko od kuće, britvom đeljao prut.

“Đeljajući prut napravio sam prvu figuru. To mi se svidjelo i vidio sam da nešto ima u tome. Kasnije sam sam počeo da obrađujem ta suva, mrtva drva koja su u fazi truljenja. Šetajući kroz šumu primjećujem panjeve i razne oblike koje nosim sa sobom i počinjem da se igram. Ja počnem da radim određeni lik i u toj igri skidanja, ostranjivanja viškova od drveta, nastaju neki oblici”, priča Ilija.

Nemogućnost da nabavi motornu testeru, brusilicu i drugi alat, pomogli su mu da razvije posebu tehniku izrade skulptura. 

“Pokušao sam sebi da olakšam, kako ručnom testerom ne bih bio prinuđen da obrađujem drvo. U šumi nađem drvo, koje je priroda oblikovala. Uz malu intervenciju uspijem od toga da napravim skulpturu”, priča pedesetogodišak, koji svoje radove najčešće izrađuje od drveta kruške, kleke, drijena ili vrbe.

Iako je napravio stotinak skulptura, Ilija do sada nijednu nije prodao. Neke je poklonio dragim ljudima. 

“Sigurno bih prodao neku skulpturu i pomogao sebi i porodici oko izgradnje kuće, ali teško je to uraditi na ovom prostoru. Očekujem da neko prepozna moj trud i rad i podrži me da sa svojim skulpturama posjetim neke zapadne destinacije. Smatram da su ovo jedinstveni radovi. Nema tog umjetnika koji će opet odraditi ovo što ja uradim”, rekao je Čabarkapa.

Do sada je imao desetak samostalnih izložbi u Bijelom Polju, Ulcinju, Vrulji, Ljubljani, Pljevljima, Kamenoj gori i Kotoru. 

Ilija ne razmišlja da napusti selo i tvrdi da se od poljoprivrede može živjeti, ali tvrdi da mnogo toga u ovoj djelatnosti treba popraviti. “U poljoprivredi ćete uspjeti onoliko koliko država želi da uspijete. Kako će neko da se vrati na selo kada vidi da ja ne mogu da prodam sir, meso”, smatra Čabarkapa.

Nemam mnogo vremena, pa skulpture radim dok čuvam ovce sa suprugom Sanjom, Ilija ima sina Nikolaja i kćerku Anitu. Sa njima zajedno živi i Ilijina majka Milka, zbog koje se, kako priznaje i vratio u Vrulju nakon što se prije više nekoliko decenija teško razboljela. Uspjela je sebe da izliječi raznim travama, a snagu da se izbori sa opakom bolešću dodatno su joj davala njena djeca i unučad.

“Kada bih imao više vremena značajno bi napredovao u ovom poslu. Svakodnevno moram da čuvam ovce, kosim, plastim i radim druge seoske poslove. Moje skulpture radim dok čuvam ovce. Zimi manje stvaram, jer nemam prostora. Namjeravam da u novoj kući u koju ću uskoro useliti, napravim galeriju gdje ću izložiti moje radove”, kaže samouki vajar.