Foto: Ilustracija-
Crna Gora kao i gotovo sve države regiona suočavaju se sa međunarodnim obavezama smanjenja CO2 i napuštanja uglja. Naročito je izazovna i za državu problematična CBAM taksa od 2027. godine. Sve ove izazove Crna Gora mora da prevaziđe uz kompromise, razumijevanje međunarodnih partnera i očuvanje interesa energetske stabilnosti države, a naročito socio-ekonomske komponente. Rudarsko-energetski kompleks u Pljevljima obezbijeđuje i do 45% električne energije Crne Gore.
Uz snažno pokrenut točak energetske tranzicije sa jasno vidljivim i mjerljivim rezultatima, trebaće dugi niz godina za stvaranje zamjenske stabilne energije kakvu proizvodi TE Pljevlja. Veliki energetski objekti grade se u dugom periodu često i više od jedne decenije. Na žalost od 1982 do 2021 u Crnoj Gori nije izgrađen niti jedan od strane države.
Dakle, borimo se i sa izazovima budućnosti, ali i sa teškim naslijeđem. Ali ono što je naročito važno jesu Pljevlja i ljudi, građani ovog grada. Prethodne tri decenije gašenja fabrika drvoprerađivačkih, vojnih, tekstilnih, uslužnih, poljoprivrednih i drugih, uslovile su privredni i demografski slom grada. Još jedno naglo gašenje poslednjih giganata, Pljevlja ne bi preživjela.
Pravedna tranzicija je pravedna ako je jednaka u jednakim stavrima, nejednaka u nejednakim srazmjerno njihovoj nejednakosti. Šta to znači? Ključ je da se ne može nešto zatvoriti ako se prethodno ne otvori nešto jednako stabilno, dugoročno i održivo kao ono što se zatvara. Ako se za 1500 radnika prethodno ne obezbijedi 1500 stabilnih i još finansijski izdašnijih radnih mjesta, onda nema ni tranzicije, a naročito ne komponente pravde u njoj.
Da bi se postigla pravda potrebne su godine i godine. Smatram da je jako teško bez ogromnih privrednih i socio-ekonomskih posledica napustiti proizvodnju rudarsko-energetakog kompleksa prije 2040.godine. Za tu godinu mora da se bore i država i Pljevlja i zaposleni. Do tada, u Pljevlja se mora uložiti između 700-900 miliona eura ili bolje reći vratiti, jer su Pljevlja samo u zadnjih 30tak godina državi doprinijela makar 5 milijardi eura. Zašto ovoliki novac? Odgovor je jednostavan. Ako želimo privredni kontinuitet, nova radna mjesta i stvarnu pravdu u tranziciji, onda investiranje mora da bude srazmjerno tim težnjama. Šta može zamijeniti rudarsko-energetaki kompleks nakon 2040? To je krupno pitanje, ali smatram da odgovor treba tražiti u privrednoj tradiciji grada i u onome što ovaj grad može.
- Izgradnja savremene i ekološki prihvatljive Cementare;
- Pokretanje drvoprerađivačkog giganta;
- Osnivanje Slobodne zone Pljevlja sa kompletnim infrastrukturnim spektrom i izuzetnim olakšicama za investitore;
- Fabrike cigle, crijepa i ostalih opekarskih proizvoda;
- Izgradnja solarnih i vjetroelektrana na pogodnim lokacijama;
- Završetak započete toplifikacije grada i mHE Otilovići;
- Saobraćajna konekcija sa auto putem i regionalno povezivanje.
- Baterijski sistem u TE Pljevlja i korišćenje energetske infrastrukture.
- Poseban paket subvencija za poljoprivredu vrijedan najmanje 50 miliona eura za područje pogođeno procesom tranzicije.
5 10. Hladni režim rada TE Pljevlja, zadržavanje djelimične proizvodnje uglja i pratećih biznisa rudarske kompanije. Bez ovog privrednog paketa, gašenje rudarsko-energetskog kompleksa bilo bi bolno i izazvalo bi nesagledive posledice po Pljevlja i državu. Istina je, košta, ali donosi mnogo i građanima i zaposlenima i državi.
Ako je period pravedne tranzicije od 2025 do 2040 godine, godišnje usmjeravanje od po 50-70 miliona eura za ove ciljeve nije nepremostivo opterećenje za državu. U suprotnom, ako postojeće gigante ne zamjene novi giganti ( a takvi mogu biti cemenat i drvoprerada) uz prateće peoizvodne lance, nove objekte OIE i infrastrukturu, Pljevlja neće moći dalje.
Staće onda kada se sagori i poslednji grumen uglja u TE Pljevlja. Ali, vjerujem u uspjeh. Vjerujem u dobre namjere. Vjerujem ne samo u opstanak već i u napredak Pljevalja, realni i stvarni.
Nikola Rovčanin, predsjednik pljevaljskih Demokrata i poslanik u Skupštini Crne Gore
Related