Miroslav Mika Antić otišao je sa ovoga svijeta pre 35 godina, ali je ostao besmrtan. I danas žive njegovi stihovi, pjesme i anegdote, pa se čini da je i Mika tu – slika u svom rodnom Mokrinu, odmara ploveći Tisom ili ispija prvu jutarnju kafu u beogradskoj “Poslednjoj šansi”.

Iza ovog “poslednjeg boema 20. vijeka” ostalo je nebrojano pjesama i priča. Mika je živio autentično i neponovljivo, a tako je i umro.

U knjizi “Sutradan posle detinjstva” Nemanje Rotara kojem je Mika Antić bio ujak, autor je zapisao i nevjerovatnu priču koja se zbila neposredno nakon smrti velikog umjetnika.

Mika Antić umro je bašti svoje kuće u Ulici Mihaila Babinke u Novom Sadu, baš dana kada je primio Avnojevsku nagradu. U tom trenutku već je bio obolio od raka vilice i hirurzi su mu odstranili dio jezika.

Činjenicu da više ne može da govori pjesnik je teško podnio. Mnogo je pio i, skoro fanatično, slikao. Tada je nastao ciklus predivnih slika suncokreta “boje sunca” koju je Mika dobio mješajući oker sa zlatnim prahom.

I tako je Mika Antić umro sa zlatom na rukama! Pokušali su da mu operu ruke, ali prah nije spadao sa njegovih ruku.

Mika je ležao na odru dok su mu šake svijetlucale kao u biblijskoj priči. Na onaj svijet pjesnik otišao je zlatnih ruku. Simbolika koju je umjetnik definitivno i zaslužio.