Ovo će biti jedan kratak blog o jednoj kratkoj rijeci. Relativno skoro sam čula za nju i jedva sam čekala priliku da se lično uvjerim u ono što sam pročitala. Na internetu sam pronašla više tekstova u kojima se pominje.

U polovini se navodi kao lijeva, a u drugoj polovini kao desna pritoka Tare.

U svim tekstovima se ističe da je to najkraća i najsnažnija evropska rijeka. Kad se na guglu ukuca “Najkraća rijeka u Evropi” iskoče tekstovi o barem 3 rijeke iz okruženja. Ipak, među njima prednost je na strani Ljutice. A da li je sa svojih 130 metara baš najkraća u Evropi – ne znam. Što se snage tiče – sigurna sam da bi jedna od tri medalje bila njena.

No, da krenem sistematizovanije. Samo da ne zaboravim: Ljutica je lijeva pritoka Tare.

Vraćajući se sa jednog podugačkog kružnog izleta po sjeveru Crne Gore ostavili smo sebi vrijeme za dugo očekivani susret sa Ljuticom. Kad se od čuvenog mosta na Đurđevića Tari krene prema Mojkovcu, poslije nešto više od kilometra, ispred prvog tunela, ugleda se tabla: Ljutica.

Tabla se malo iskrivila, a sa jedne strane je skoro skroz izblijeđela, ali služi svrsi. Odmah iza table, a prije tunela, postoji skretanje lijevo koje vodi do proširenja ispod stijene. Tu je već bio parkiran jedan kamper. Upravo kad smo se parkirali naišao je rendžer (ili se nama samo tako učinio).

Pitasmo ga kako do Ljutice, a on odgovori: “Možete tu iza kampera, a možete i ovdje niže”. Provukoh se iza kampera i duboko dolje uočih rijeku. Nikakva staza tuda nije mogla ići. Pođosmo desetinu metara niže, prema tunelu. Tu se, na samom startu naziralo nešto što bi se moglo nazvati stazom. Strmina je bila nevjerovatna. Učinilo mi se pod uglom od bar 65º. Dolje se vidjela rijeka koja nas je namah oduševila.

Ja sam imala gojzerice i odlučila sam da se spustim kako znam i umijem (kad sam već bila toliko blizu cilja). Nije bilo lako. Već na polovini puta sam se pokajala, ali rijetko odustajem u sličnim situacijama. Sipar je bio sitan i pri tolikom nagibu noge se nisu imale gdje zaustaviti.

Pomjerila sam se skroz desno i pridržavala za rijetka i tanka mjestimična stabla. Kako sam stigla do dolje (čak i bez ijednog pada) ne znam. Što je najbolje, Duško, koji se u startu kolebao jer je bio u patikama, krenuo je za mnom. Kad smo stigli do obale rijeke jačina zvuka i silina pritiska kojom je voda izbijala i pjenila su nas očarali.

Pročitah da se dno rijeke nikada ne uočava upravo zbog ovog pjenjenja. Izgleda kao da rijeka vri. Neko Ljuticu zove i Bijela rijeka. Mada, mislim da joj Ljutica puno više odgovara. Moglo bi i Prznica. Izvire ispod stijene, tridesetak metara iznad toka rijeke Tare.

Posle 130-150 metara (različiti podaci do kojih sam došla, a nisam imala metar pri sebi da budem skroz precizna) uliva se u Taru. Kažu da izbija snagom od 100 m³ vode u minuti. Ne znam ko se bavio tim mjerenjima i koliko je ovo egzaktan podatak, ali da grune silovito – grune.

Pomjerajući se korak po korak niz korito rijeke, pokušavajući da što bolje dočaram njenu snagu i ljepotu, na tren sam zaboravila na povratak. Tek, kad je ta pomisao stigla do mene – nije mi bilo svejedno. Pogled prema gore je bio da se prestraviš. Fotografija uopšte ne dočarava stepen strmosti. No, ja kao Skarlet rekoh sebi: “Misliću o tome kad krenem da se vraćam, pusti da još malo uživam u ovom čudu prirode”.

Htjeli smo da dođemo do mjesta gdje se spajaju Tara i Ljutica da se što bolje vidi momenat miješanja bijele i plave boje. Međutim, što zbog rastinja, što zbog količine vode, u tome nismo uspjeli. Na kraju smo uspjeli da se spustimo neposredno pored Tare, a mjesto gdje se Ljutica uliva je bilo sakriveno gustim rastinjem.

Ali, eureka!!!! Na putu ka ušću ugledasmo markaciju. Kao da me sunce ugrijalo. Samo što nisam zapjevala. Od markacije do markacije, lijepom stazicom kroz šumu, stigli smo do malog proplanka neposredno uz put. Osvrnuli smo se oko sebe. Apsolutno nikakav nagovještaj, koji bi ukazao na to da tuda vodi staza do ovog bisera, ne postoji. Možda je neko htio da ovo ostane tajna, ali ja ne želim da se još neko lomata kao što smo mi pri silasku.

Samo tridesetak metara nas je dijelilo od table i skretanja ka mjestu gdje smo parkirali auto. Osvrnuli smo se. Ulazak u šumu ka markiranoj stazi koja vodi do Ljutice se nalazi tačno između dvije bankine.

Krenuli smo kući više nego oduševljeni kompletnim izletom čija je kruna bio silazak do Ljutice. Iza tunela, sa desne strane, ugledali smo spomenik vojvodi Tripku Džakoviću koji može biti orjentir kad se dolazi iz pravca Mojkovca. Malo niže se nalazi Splavište, mjesto odakle polaze splavovi.

Može se reći da se Ljutica na oko pola puta od mosta do Splavišta. Organizatori splavarenja pominju i Ljuticu kao svojevrsnu prirodnu atrakciju koja se može vidjeti u prolazu, a prave i mali izlet do nje. Ako sebi ne možete da priuštite rafting – uživanje u zvuku i snazi plahovite Ljutice sigurno možete.

Više puta smo se zapitali zašto nam onaj rendžer sa početka ove priče nije spomenuo stazu nego nas je uputio kako nas je uputio. Jedino mi je objašnjenje bilo da je mislio, letimično nas odmjerivši, da smo mi pristali samo za to da bacimo pogled na Ljuticu odozgo. Nije ni slutio snagu našeg avanturističkog duha.

Preuzeto sa: Jasnina putovanja