SRK „Lipljen“ je pripremio jednu zanimljivu priču iz 1953. godine, sa rijeke Ćehotine, koja se odigrala u mjestu Tatarovine, a koju je zabilježio njemački ihtiolog i ribolovac Horst Wendland u svojoj knjizi „Huchen“ („Mladica“) koja je objavljena 1965. godine. Naime, knjiga je posvećena mladici (Hucho hucho) i rijekama gdje je bilo mladice, a koje je autor knjige obilazio i opisivao. Jedna od tih rijeka koju je obišao i proveo tri nedelje na njoj je i rijeka Ćehotina, u mjestu Tatarovine. Pročitajte ovu zanimljivu priču i događaj koji je zabilježen na Ćehotini davne 1953. godine.

To je bilo u julu 1953. godine, i bio sam na rijeci Ćehotini, u blizini usamljenog planinskog sela Tatarovine. Kanjon Ćehotine je dostupan samo za iskusne i oprobane pješake i zajedno sa klisurama Neretve najdivljiji i najneprohodniji teren na području Jugoslavije. Ćehotina je poznata po bogatstvu sa pastrmkom. Ovi primjerci nerijetko dostižu težine od preko 9 kilograma. Rijeka je takođe bogata lipljenom i kalifornijskom pastrmkom. Mladica je takođe prisutna, ali se teško ljeti lovi jer je oprezna, tako da nije bilo vrijeme da ih lovite u ovom trenutku.

Do Tatarovina sam stigao konjem. Na toj ekspediciji pratio me je planinski vodič, koji nije samo obezbjedio pakovanje i jahanje konja, već je služio i kao terenski stručnjak i vodič za ribolov.

S obzirom da u selu nije bilo hotela niti gostionice, mi smo odsjeli u seosku kuću. Smještaj u pojati je svakako bio primitivan, a što se tiče kulinarskih delikatesa bilo je samo kiselo mlijeko, ražani hljeb crn kao ugalj i riba koju smo sami uhvatili.

Sa druge strane, život u ovoj divljini i istovremeno romantičnom području, usred prirode koja dosad nije vidjela turiste, donosi toliko životinjskih vrsta, koje su nam 3 nedelje, koliko smo boravili na rijeci Ćehotini, naprosto prolijetale.

U stvari, ovde je bilo dosta kalifornijske pastrmke, takođe lipljena, a tokom tri sedmice nisam vidio ribare, ali sam susreo medvjeda, dva puta vukove i jednom par lisica. Pod nebom su kružili suri i orlovi ribari i čapljice. Da sam htio da pecam pastrmku i lipljena ponio bih moju lakšu opremu za mušičarenje iz Njemačke. Već  prvog dana, uveče vidio sam mladicu prilikom lova, i nisam se pokajao što nisam bio svestranije opremljen. Iako je ljeto vrijeme vrlo nepovoljno za pecanje mladice u Jugoslaviji, uvjeren sam da ovoj osami Ćehotine, koju posjećuju najviše lovci, a ribari rijetko ili nikad, ribolov u ranim i večernjim satima i dalje može donijeti uspeh u lovu mladice.

Jedne večeri, kada sam se trebao vratiti u Tatarovine – selo je bilo barem dva sata hoda od moje trenutne lokacije – primjetio sam dva sura orla koji su lebdjeli iznad rijeke na maloj visini. To nije bilo sasvim neobično. Tokom dana sam bio u prilici da gledam orlove, kao i velike jastrebove, koji su uvijek bili u lovu na ovoj bogatoj divljini. Ali to je bio prvi put da su orlovi krenuli toliko blizu iznad mene, i odmah sam sumnjao da su sigurno otkrili divljač nedaleko od mene. Da ne bih zaplašio ptice, sjeo sam na kamen i čekao da vidim šta će se dogoditi. Pošto su orlovi samo kružili preko rijeke, pretpostavio sam da su primetili životinju sakrivenu na obali. Međutim, uprkos svim mojim naporima, nisam mogao ništa da otkrijem, kao ni Pavle, moj vodič. Na mjestu gdje smo bili, Ćehotina formira veliki luk, a sredinom rijeke leži veliki kamen koji je podijlio struju. U viru  ispod stijene sat ranije sam uhvatio vrlo lijepog lipljena, a dva puta su pastrmke udarale na moju mušicu, ali ih nisam uhvatio.

Možda sam sjedio nepomičan pet minuta, a orlovi su i dalje kružili na oko 15 metara. Onda je iznenada sve oživljelo usred vira. Lipljeni su skakali lijevo i desno, a između njih je lovila mladica. Sada sam shvatio šta hoće orlovi. Već odavno su otkrili ribu svojim oštrim očima. Ali pošto nisu sposobni, kao i njihovi rođaci, orlovi ribari, da munjevito brzo zarone pod vodu kako bi uhvatili svoj plijen, morali su da čekaju da plijen dođe blizu površine. Ovaj trenutak je došao. Iznenada jedan od orlova pade kao kamen, širi svoja krila tik pred površinom vode kako bi usporio pad, i on je već zahvatio plijen svojim kandžama. Voda zapjeni, orao je divlje udarao svojim krilima kako ga riba ne bi vukla pod vodu. Obojica, Pavle i ja, skočili smo i krenuli na obalu da bi bolje pogledali spektakl. Nažalost, tokom borbe nismo mogli vidjeti mladicu. Ali to je morala biti jaka riba, jer uprkos njegovim naporima orao nije mogao da je izvuče iz vode. Kada se uzme u obzir da ovaj orao može sam odnijeti jagnje bez problema, to mnogo govori o ovoj ribi!

Orao je bio sjajan primerak sa rasponom krila više od 2 m. Kada je shvatio da mu ne polazi za rukom da izvuče ribu iz vode i odleti sa njom, on je pokušao da je povuče na drugu obalu. Drugi orao, vjerovatno ženka, takođe se spustio i kružio je tik iznad vode. Ova borba čiji ishod može biti samo u korist ptica grabljivica, već je trajala nekoliko minuta, međutim, riba je i dalje pokušavala, pobjeći plivajući na dolje. Ali kandže orla nisu iznevjerile i ubrzo se riba nalazila na površini vode. Ocjenih da riba ima oko 6-8 kg, i upitah se prvo, da li će orao uspjeti da je dovede do obale, a drugo, da li ce moci poletjeti sa njom. Pavle je bio ubjeđen da će ptica uspjeti. On je često gledao surog orla da diže mlade koze, pa čak i mladunče jelena svojim kandžama, a mladica, bez obzira na svoju impresivnu veličinu nije teža od jagnjeta ili laneta. A sada smo bili svjedoci čudnog događaja. Drugi orao zgrabi mladicu, i zajedničkim snagama ptice odvukoše svoj plijen na drugu stranu. Iznervirah se što sa sobom nisam ponio svoj fotoaparat, jer bi slike ovog događaja bile jedinstvene. Sada je došao trenutak kada treba odlučiti da li će ptice pojesti ribu na licu mesta ili će je ponijeti ka svom gnijezdu. Naše prisustvo izgleda da nije uticalo na ptice. Rastojanje između orlova i nas nije bilo više od 80 metara, i vjerovatno su shvatili da im mi nismo prijetnja. Oni su odmah ispustili ribu na obalu, i mogli smo da ih posmatramo kako su počeli da izbacuju komade mesa iz mladice. Bilo bi lako za nas da ih poplašimo sada vrištanjem i bacanjem kamenja, ali bilo je mnogo uzbudljivije znati šta će ptice sledeće uraditi. Nismo morali dugo čekati. Nakon što su orlovi zadovoljavali svoju prvu glad, mužjak je opet zgrabio ribu svojim kandžama, a nakon nekoliko zamaha moćnim krilima poletio je lagano, i čini se bez opterećenja, sa velikom ribom. Ženka ga je pratila, ispuštajući jake krike. Obje ptice su letjele preko rijeke, a kada su bile oko dvadeset metara iznad nas, Pavle je odlučio da ih uplaši glasnom vriskom. On se popeo na kamen brzinom munje, i počeo da viče i mlatara rukama. Možete da zamislite ovu scenu. Pavle, gigant od skoro dva metra, širok kao šifonjer i izboran kao Metuzalem, vrišti koliko ga grlo nosi u pravcu dva orla. Uvijek će mi biti misterija da li je Pavle uspeo da ih preplaši ili da je mladica bila previše teška za grabljivicu. U svakom slučaju, ptica iznenada pušta svoj plijen, a velika riba pada nama pred noge. Dva orla su nas opkružila još nekoliko puta i potom odletjela prema planinama.

Iako je riba bila mrtva, osim nekoliko tragova kandži i kljunova velikih ptica riba je izgledala netaknuta. Nakon što je Pavle očistio svojom britvom i odložio je u ruksak, mi smo krenuli nazad u Tatarovine. Tokom mojih raznih putovanja kroz Bosnu često sam prisustvovao, kako ptice grabljivice, posebno orlovi ribari, čaplje, ali i jastrebovi, love ribe na površini vode. Takođe sam znao da suri orlovi mogu povremeno da budu ribolovci, a od prijatelja koji su bili u Laponiji sam saznao da vrlo često postoje suri orlovi koji uspijevaju da love velike losose. Ipak, ovo iskustvo sa mladicom mora se smatrati rijetkošću. Pavle, kao i mnogi drugi lovci i ribari, koje sam kasnije pitao, negirali su da su ikada doživjeli nešto slično.

Pripremio: Vaso Knežević

Preveo sa njemačkog: Adin Durutlić