Osnovna škola u pljevaljskom selu Poblaće, koja je zatvorena prije desetak godina, bila je jedna od najboljih i najopremljenijih obrazovnih ustanova u Crnoj Gori u poslijeratnom periodu.

Škola je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka zvanično predstavljala ogledno dobro države, a đaci i profesori proizvodili su med, kupus i rakiju, tkali ćilime i radili u školskoj pilani, a za nevjerovatnu priču zalušan je direktor, pokojni Sreten Tošić.

O tome svjedoči kratkometražni film, ali i jedan od nastavnika – Momir Janjušević.

Nekoliko decenija kasnije, škola je zatvorena zbog nedostatka učenika. Nekadašnji ponos sela i Opštine danas izgleda sablasno. Umjesto nastavnika, dnevnike razbacane po podu prelistava promaja koja struji kroz polomljene prozore…

O njoj su napravljeni brojni zapisi, a Filmski studio iz Titograda tačno prije 50 godina snimio je kratkometražni film o njenom radu. U izradi filma učestvovala su poznata imena iz svijeta nauke i kulture.

Film režirao Nikša Jovićević, a scenario su napisali Zoran Lakić i Radivoje Šuković. Tekst priče o jednoj od najboljih škola u državi napisao je poznati reditelj Puriša Đorđević. Saradnik na snimanju filma bio je i poznati glumac Petar Banićević.

U vrijeme snimanja filma, školu u Poblaću, selu na tromeđi Srbije, BIH i Crne Gore, pohađalo je 400 đaka.

Nastavu je izvodilo 18 nastavnika, a svi predmeti bili su stručno zastupljeni, što je danas rijetkost na seoskom području.

Najveće zasluge za uspjeh škole o kojem se znalo i pričalo širom Jugoslavije imao je Tošić, koji je proveo desetak godina na čelu te obrazovne ustanove.

Janušević sa dubokim poštovanjem i sjetom govori o Tošiću, za koga kaže da je bio dobar rukovodilac i organizator posla.

“Rođen u Poblaću. Učiteljsku školu završio je u Sarajevu, a potom i Pedagošku akademiju, smjer fizika i hemija. Veoma mlad je došao na čelo škole, koju je preporodio. Podigao je dom društvenih organizacija u kojoj je bila sala za sijela sa binom. Osnovao je đačku zadrugu koja se zvala ‘Smjelost’. Stvarali smo dohodak, a novac dobijen na taj način – ulagali smo u opremanje škole. Mi, nastavnici, ponekad smo znali da se odreknemo dijela plate da bi napravili bolju školu. U početku su siromašnija djeca dobijala besplatno knjige, a kasnije i svi učenici škole“, priča za “Vijesti” Janjušević, koji je, kaže, radio kao učitelj u područnom odjeljenju, a jedno vrijeme predavao i fizičko vaspitanje u matičnoj školi.

U vrijeme kada većina seoskog područja nije imala struju, škola u Poblaću, zahvaljujući trudu i radu Tošića, dobila je napon iz male hidrocentrale. Nju je Tošić, zajedno sa mještanima, nastavnicima i đacima, izgradio na obližnjoj rijeci.

U to vrijeme ostatak sela nije imao struju. Voda koja je pokretala turbinu dovedena je drvenim koritima iz obližnjeg potoka, stotinak metara udaljenom od školske zgrade.

Škola je imala moderno opremeljene kabinete biologije, fizike, hemije, prisjeća se Janjušević. Laboratorija u kojoj su izvođeni razni eksperimenti, imala je svu neophodnu opremu i materijal sa kojim su oskudijevale i mnogo veće gradske škole.

Kabineti francuskog i ruskog jezika imali su moderne gramofone i kabine opremljene slušalicama za slušanje snimljenih tekstova na stranom jeziku.

Školsko dvorište krasila je ogromna fontana u obliku petokrake, na čijim je kracima iscrtana bila zastava tadašnje države.

Škola i objekti i oprema u njenom vlasništvu procijenjeni su na više od četiri miliona tadašnjih dinara. Većinu novca obezbjeđivali su profesori, učenici i mještani svojim radom, a manji dio Oština Pljevlja.

Da bi obezbijedili novac za modernizaciju nastave i druge aktivnosti, Tošić je razvio nekoliko poslova, od kojih je škola dobro zarađivala. Na dijelu školskog zemljišta djeca su sadila velike količine kupusa, koju su učenici i nastavnici u jesen stavljali u kace da se ukiseli, a potom prodavali.

Dio novca ulagali su u druge projekte. Škola je imala i svoju baštu i kazane za pečenje rakije. I novac koji bi dobili ulagali su u modernizaciju nastave, nabavku udžbenika i organizovanje ekskurzija.

Za ćilimaru u Sarajevu učenici i profesori tkali su ćilime. Škola je posjedovala i pčelinjak. Većinom, med je bio namijenjen prodaji, dok je dio korišćen u školskom restoranu za obroke učenika.

Škola je imala i malu pilanu koja je svaki dan donosila zaradu.

Biblioteka imala je više od pet hiljada knjiga, a moderno opremjeno kupatilo za učenike i nastavnike – toplu vodu.

Janjušević ističe da je država morala da sačuva makar dio onoga sa čim je raspolagala škola.

“Biblioteka, radionica, nastavna pomagala, sva priznanja, matične knjige i dnevnici – sve je to uništeno Niko ne zna šta je bilo sa preko pet hijada knjiga”.

U znak zahvalnosti, mnogo godina kasnije, mještani Poblaća, sela udaljenog četrdesetak kilometara od Pljevalja, podigli su mu nedaleko od školske zgrade spomen-česmu.

Tošić je dobitnik Trinaestojulske nagrade, a za zasluge u razvoju školstva, lokalna uprava je prije nekoliko godina prihvatila predlog Janjuševića da jedna ulica u naselju Potrlica nosi njegovo ime.

Zavist natjerala direktora da ode

Janjušević priča da su mnogi bili ljubomorni na sve što je Tošić postigao u školi, pa su nastojali da ga smijene i oporezuju poslove, od kojih je škola zarađivala.

“Njemu se to nije dopadala pa je sam napustio školu 1973. ili četvrte i otišao u Sarajevo gdje se zaposlio kao trgovački putnik u preduzeću ‘Veselin Masleša’. Sa njim je otišla i njegova supruga, nastavnica istorije i geografije u našoj školi. Nekoliko godina poslije njega, škola je uspješno radila, a potom je počelo njeno propadanje i drastičan pad broja učenika, zbog izraženih migracija sa sela u grad“, rekao je Janjušević.

Tošić je preminuo od srčanog udara 1977. godine, dok je vozom putovao za Beograd. Imao je 41 godinu. Sahranjen je u rodnom selu Poblaće.

Kabinet hemije opremljeniji na selu nego u Beogradu

Janjušević kaže da ga je direktor pozvao da pređe iz Šula, gdje je radio, u Poblaće koje je i njegovoo rodno selo.

“Rekao mi je – dođi Momo da dižemo školu iz pepela. Prihvatio sam poziv. Škola je bila najopremljenija seoska škola u Jugoslaviji. Da je to bilo tako, najbolje govori priča moga učenika, poznatog infektologa u Beogradu. Pričao mi je, kada je došao da studira na Medicinskom fakultetu u Beogradu, da je očekivao najopremljenije laboratorije. Međutim, zaključio je da je kabinet hemije u rodnom selu bio bolje opremljen”, priča Janjušević koji penzionerske dane provodi u Pljevljima.

Objavljeno: 14. 10. 2019.