Oluje, suše, grad veličine teniskih loptica – naviknite se i zaštitite kola, jer ovo je naša nova realnost koja će trajati. 

Ana Vuković Vimić, profesorska Poljoprivrednog fakulteta, gostujući u Podkastu na Radio televiziji Srbije (RTS) upozarava da su teški dani, kada je riječ o vremenu, tek pred nama.

„Mi koji se bavimo klimatskim promjenama, prosto smo očekivali da će biti takvih događaja. Superćelijske oluje su jedan ogroman oblak, užasno jak, koji se jako brzo kreće, hrani na svom putu energijom. Ovakve oluje nanese ogromnu štetu zbog jakih udara vjetra. Padavine čak i ne moraju da budu značajne, ali ti udari vjetra su izuzetno opasni. Živimo te promjene i znalo se to prije 100 godina da će se desiti“ , objašnjava profesorka Vuković Vimić.

Ona upozorava da ljudi moraju da shvate da je danas mnogo opasnije ostati na ulici kada se najavi oluja, nego kad smo bili mali: „Moramo da se sklanjamo i bježimo sa ulica kada dođe crveni alarm i kada dođe tako vrijeme. Opasna je i smjena toplotnih talasa koji dostižu granice, u urbanim sredinama, rizične za zdravlje, čak i zdravog organizma. To su najveći problemi naših ljeta“.

Važno je da razvijamo sistem upozorenja i najave, da budu svi blagovremeno obavješteni o promjenama i važno je da se prilagodimo, smatra Ana Vimić.

„Znači da ne bude, danas za dva sata sklanjaj se s ulice, nego dva dana ranije najaviti da postoji vjerovatnoća da taj dan, popodne, nećete biti u prilici da obavite ono što ste htjeli pa da se bolje organizujete, da ne bude panično bježanje sa ulica“.

S druge strane, moraju da se prilagode i zakonodavstva, uključe lokalne samouprave u sprovođenje akcionih planova prilagođavanju klimatskim promjenama koji već postoje. Otpločavanje gradova, povećavanje zelenih površina, subvencije za jačanje i prilagođavanje infrastrukture mnogo toga je ispred nas i mora da se radi, da ne bismo sanirali posledice, nego da bismo preventivno djelovali.

„Znači, nama sad sve ide ekstremnije vrijeme do sredine 21. vijeka. Nakon toga će se možda ublažiti porast, ako globalno se sprovedu akcije uređene Pariskim sporazumom“, kaže profesorka Vimić i dodaje:

„Za nekoliko decenija, recimo 20 godina, ulazimo u jedan kritičan period, gdje ćete u urbanim sredinama imati situaciju da temperature unutar urbanog toplotnog ostrva mogu da dostignu vrijednosti koja je kritična za svaki ljudski organizam“.

Svaki stepen porasta temperature je osjetan, jer se beton u gradu dodatno zagrijeva i toplotu emituje u već zagrijan vazduh, pa profesorka Vimić vjeruje da će za dvadesetak godina život u gradu biti aktivniji noću: 

„Prosto u toku dana, ako se ovako nastavi, neće moći normalno da se funkcioniše. Ne možete sačekati semafor ljeti po tim vrućinama. Treba stajati na suncu beskonačno i da čekate da se promijeni u zeleno. To je stvarno na određenim lokacijama već katastrofa. Izvjesno je i uvođenje dvokratnog radnog vremena, prilagođavanje i zaštita svih terenskih radnika uslovima rada“.

Šta možemo da uradimo?

Postoji nešto što se zove – klimatske parnice. To su tužbe koje grupe građana pokreću protiv svoje države, da nije dovoljno ambiciozna u svojim ciljevima dekarbonizacije ili čak tuže velike kompanije, koje su najveći emiteri u svijetu, da su prouzrokovali promjene koje su njima ugrozile život.

„U Švajcarskoj skoro su dobili parnicu da im je ugrožen život,  jer se njihova država ne zalaže dovoljno da ublaži klimatske promjene. Sad mladi po svijetu tuže masovno ne samo svoju državu, nego i kompanije i dobijaju velike odštete.“

„Imate i primjer farmera iz Perua, koji živi pored glacijalnog jezera. Glacijalno jezero nastaje otapanjem lednika, glečera i došlo je do ubrzanog topljenja lednika, što znači da njima nivo jezera raste i krene da im plavi i nanosi im štete i predviđa se da će još rasti i nanositi još veće štete. Oni su tužili njemačku kompaniju koja je najveći proizvodjač energije u Njemačkoj i koja doprinosi sa 0,45% globalnim emisijama efektu staklene bašte. Advokati su dokazali da oni doprinose sa 0,45%, izračunali štetu i rekli okej, ovi moraju da plate 0,45% te štete. I onda su ovi dobili 20.000 evra“.

Profesorka dodaje da je ovo veliki presedan, da pojedinačni iznos nije veliki, ali da bi u zbiru mnogo sličnih pojedinačnih i te kako moglo da utiče na rad velikih zagađivača.

„To je alat u rukama običnog čovjeka, da se udruže i da krenu aktivno, i ja vjerujem da ima i advokatskih kuća koje imaju interes to da rade. Uzmu procenat od presude, pa pojedince ne koštaju ni procesi“, ističe profesorka.

Profesorka Vimić vjeruje da će u bliskoj budućnosti život biti daleko prijatniji na planinama višim od 700 metara nadmorske visine. Upozorava da su promjene tu, da će biti sve neprijatnije živjeti u gradovima i da svi moramo da se angažujemo da našoj djeci olakšamo život i opstanak.