Betonski lučni Most na Đurđevića Tari jedna je od glavnih atrakcija nacionalnog parka Durmitor. Most se nalazi na raskrsnici između Mojkovca, Žabljaka i grada Pljevlja. Izdignut je nad najvećim kanjonom u Crnoj Gori – kanjonom rijeke Tare.
Most na Tari je građen od 1937. do 1940. godine, sa željom da se povežu pasivni krajevi durmitorskog regiona sa ostatkom teritorija u Kraljevini Jugoslaviji. Težak zadatak je bio da se „preskoči“ 365 metara sa obale na obalu, u tom periodu, ali i dan danas ovaj poduhvat ne bi bio nimalo lak sa svom raspoloživom mehanizacijom i novim građevinskim materijalima i pomagalima.
Most je projektovao arhitekta Mijat Trojanović, koji je uspio da premosti Taru sa pet velelepnih lukova, od kojih je najveći onaj iznad same rijeke sa rasponom od 116 metara, Takvo nešto do tada nigdje u svijetu nije izvedeno.
Po izgradnji most na Tari postao je najveći lučni most od armiranog betona u Evropi.
Drvena skela podignuta za izgradnju mosta najveća je drvena skela na svijetu ikada napravljena, a s obzirom na to da su drvene skele izašle iz upotrebe ova skela će zauvijek držati taj rekord. Bila je visoka 144m, a raspona 116m. Drveni djelovi velike i male skele, ručno su tesani od smrča sječenih u šumi koja je bila udaljena od gradilišta oko 25 kilometara. Mladići iz okolnih sela, u kožnim opancima, bez vezivanja pojasa, viseći nad ambisom, uz sve opasnosti od odrona i naleta vjetrova, veliku skelu montirali su za samo šest mjeseci. Za konstrukciju skele je utrošeno 650 kubnih metara drvene građe.
A danas?
Posebno je interesantno posmatrati ove podatke u trenutku dok se u Crnoj Gori gradi budući najveći most na Balkanu. Most Moračica na autoputu Bar-Boljare dug je 960m i visok 175m što ipak nije dovoljno da osvoji titulu najvećeg na kontinentu kao njegov predak na Tari, ali dovoljno da nadilazi kapacitete današnje države da ga sama izgradi pa je tako bilo potrebno da se dovede kompanija sa drugog kraja svijeta da bi Moračica ugledala svjetlost dana.
Kako to da samo prije osamdeset godina imali državu koja sama gradi najveći most u Evropi a danas imamo državu koja ne može ni najveći na Balkanu bez pomoći iz svijeta? Ne može ili neće?
A ostaje samo da zamišljamo da li su tadašnji funkcioneri, ili kako su tada zvali predstavike vlade, obilazili gradilište da se fotografišu i daju izjave za medije o sjajnom investicionom projektu i tome koliko su se zadužili za njega, dok u pozadini umjesto Kineza lokalni momci u opancima idu da ručno beru građu za skelu a nema ni organizacija za zaštitu životne sredine da ukazuju na sramnu devastaciju ekosistema.
Sudbina mosta na Tari
Most na Tari nikada nije svečano otvoren jer ga je nakon završetka zadesio rat. Tačno 17. aprila 1941. godine prvi tenkovi okupatora su prošli preko ovog velelepnog mosta. Partizani su odlučili da spiječe okupatora tako što će srušiti dio mosta i spriječiti njihov dalji prodor. Zadatak je povjeren inženjeru Lazaru Jaukoviću, koji je izabrao da poruši najmanji luk na mostu, što je bilo dovoljno da se okupator spriječi a da se pritom mnogo ne ošteti sama konstrukciju mosta. Ljuti Italijani tražili su tog inženjera, a kada su ga pronašli, strijeljali su ga.
Godine 1946. most je popravljen. Pored njega je postavljen spomenik hrabrom Lazaru Jaukoviću, koji je glavom platio rušenje mosta. Ova priča ostala je zabilježena u filmu Hajrudina Krvavca “Most” iz 1969. god. Takođe, danski pisac Don Deland ovu legendu uzeo je za temu svog romana “Zemlja iza božjih leđa”. U njemu je Lazar Jauković dobio ime Vuk Crnojević.
Kasnije ovaj most postaje veoma popularan, kako zbog same njegove izgradnje svjetskih razmjera, tako i zbog priča i podviga iz Drugog svjetskog rata koji su se dešavali oko njega. Sedamdesetih godina prošlog vijeka, ovaj most je inspirisao i Holivud. Proslavljeni američki glumac Harison Ford, snimao je kadrove ratnog filma “Sila sa Navarona” u Đurđevića Tari.
Pročitajte još