U Crnoj Gori sam počeo sa malim ulaganjima i želio da tako ostane. Međutim u ovom životu, nekada i ne bude onako kako to vi sami određujete, kaže za Esponu, Hajriz Brčvak i dodaje da je njegovo najveće zadovoljstvo kada osjeti da može pomoći nekom, kome je pomoć stvarno potrebna.

To je potvrdio nedavno kada je uplatio 100.000 eura Nacionalnom koordinacionom timu za borbu protiv zaraznih bolesti, a dodatnih 183.000 dolara uplatio je 25. marta za bolnice u Bijelom Polju, Baru i Podgorici za nabavku maski, rukavica, respiratora, zaštitnih odijela i aparata za temperaturu.

Bezbroj je dobrih djela koje je Bjelopoljac Hajriz Hačko Brčvak uradio. On, jednostavno, osjeća da tako treba da radi – što više zarađuje više da pomaže. Zahvaljujući ovom plemenitom čovjeku u Burkini Faso, u jednom siromašnom selu, djeca više ne umiru zbog nedostatka vode, jer je poslao novac za kopanje bunara i kaptiranje vode.

O njemu se priča i na Madagaskaru, gdje je napravio most preko močvare, da bi djeca bezbjedno išla u školu, jer su svakodnevno napadana i ginula od aligatora. Hačku su zahvalni mnogobrojni pojedinci i porodice ne samo u rodnoj Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Njemačkoj … kojima je pomogao za liječenje, spasio od gladi.

Hačko ne priča o tome, jer sreću i zadovoljstvo zbog pomoći nevoljnima ostavlja za sebe. On ne traži zahvalnost. Nagrada i sreća za dobra djela su mu nasmijana lica onih kojima je pomogao da ozdrave, da ne budu gladni, žedni…

O njemu pričaju drugi. Tako je javnost i saznala za Hajriza Hačka Brčvaka, jednog od mnogobrojnih pečalbara sa područja bjelopoljske opštine, iz prelijepog sela Bistrica, koji je kroz svoj životni put gazio trnovitu stazu. Život ga nije milovao, iskušavao, dizao ga i obarao, tjerao da traži pravi put.

Faksimil računa o uplati 100 hiljada eura Vladi Crne Gore od strane Brčvaka. Danas kao uspješan privrednik, ne zaboravlja teškoće, trudeći se da ne dopru do familije, prijatelja i svih okolo. Nesebično pomaže. To je pokazao i prije nekoliko dana kada je na žiro račun Nacionalnog koordinacionog tijela za borbu protiv zaraznih bolesti iz Njemačke uplatio 100.000 eura kako bi pomogao u borbi protiv najveće pošasti koja je zahvatila cijelu zemljinu kuglu pa time i njegovu domovinu Crnu Goru.

No, nije samo to, jer je dodatnih 183 hiljade dolara uplatio 25.marta za bolnice u Bijelom Polju, Baru i Podgorici za nabavku maski, rukavica, respiratora,zaštitnih odijela i i aparata za temperaturu. Ovim humanim gestom Brčvak je još jednom pokazao svoju solidarnost sa maticom i još jednom potvrdio da Crna Gora i danas, kao i mnogo puta u svojoj istoriji, može da računa na pomoć ovakvih dobrotvora i humanista o kojima se priča ne samo u njegovom rodnom Bijelom Polju i Baru gdje je izgradio sjajan hotel „Stara čaršija“, nego i u čitavoj Crnoj Gori i mnogo šire.

Nije ni čudo što mu je krajem prošle godine pripala nagrada „Iskra“ za filantropiju i dobročinstvo koju je zaslužio za mnoga dobročinstva i bezbroj humanitarnih i društveno-odgovornih akcija i aktivnosti u kojima je učestvovao, kako u Crnoj Gori tako i u inostranstvu.

Takođe i lokalna uprava u Bijelom Polju povodom 3.janura –Dana opštine mu je uručila najveće opštinsko priznanje, za njegovo dobročinstvo, filantropiju, brojne donacije za liječenje, a nisu rijetki ni primjeri kada je pomagao đacima i školama u Bijelom Polju.

A ko je zapravo Hajriz Brčvak?

Kao dijete iz desetočlane bistričke porodice završio je osnovnu školu, pa zatim dva razreda gimnazije u Bijelom Polju. Dobio je stipendiju IMT u Beogradu i nastavio školovanje tamo, ali taj novac jedva je pokrivao stan i hranu pa već kao srednjoškolac odlazi za Rumuniju zbog dinara više.

Završio je mašinsku, upisao višu i u Beogradu proveo, kako kaže, možda najljepši dio života. Odslužio JNA, te pošao kod najstarijeg brata u Njemačku. Da obezbijedi nastavak školovanja. Tada je kupio prvi auto: „jer se bez te simbolike tadašnji naš gastarbajter nije vrednovao“…

Sječa šume, čišćenje i kopanje kanala … Prihvatao je teške radove, a uz njih je sebi nametnuo da dnevno širi znanje njemačkog, sa po pet novih riječi koje bi izgovorio i napisao. Bez jezika – nema napretka, „Kako zbog posla a tako i zbog Njemica“ voli da u šali istakne.

Počeo je raditi u ugostiteljstvu, a nedugo zatim, 1991. počinje raspad njegove Jugoslavije. Na koju je bio ponosan a i danas je. „Sredio“ je papire da ostane u Njemačkoj kao kuvar, a pomogao mu je i brak.

Svoj prvi restoran otvorio je 1993, a godinu kasnije i građevinsku firmu. Zaposlivši veliki broj izbjeglica s naših prostora, pomaže mnogima, a počinje i zarađivati. Napravivši dvije kuće u Rekenu 1996, otvorio je restoran u Dortmundu uloživši veliki novac.

Restoran poslije dvije godine počinje da slabije posluje, a građevinska firma za koju je radio propada ostavši dužna veliki novac. Počinju teška vremena. Mercedes, statusni simbol uspješnog privrednika, zamijenio je „džetom“ od par stotina eura. Jedva je mogao kupiti malo mlijeka za djecu. Svakodnevno su ga telefonom zvali povjerenici kojima je ostao dužan. Nestale su kuće, restorani, građevinske mašine, odlazili prijatelji.

Uticalo je to na psihu. Stalno je razmišljao da li se ogriješio. I nije posustao, jer je vjerovao u Boga. Tražio je posao kod građevinskih firmi sa kojima je sarađivao. Polako su prestajali da ga proganjaju zbog dugova. Većina je znala da mu nemaju što, ali je bilo upornih koji su htjeli da ga dodatno zaduže.

Uspijevao je pomalo vraćati privatne dugove, ostavljajući državne po strani. Uspio je otvoriti novi restoran, Mongolski, prvi tog tipa u Njemačkoj, u Minsteru. Zvao se Montegro, bio rado posjećen. Hačko se izdigao iz pepela, ali se nanovo okrenuo skupim vinima i opet posustao zahvaljujući samo sebi, i nikome drugom.

Građevinsku firmu prinuđen je zatvoriti oko 2005. Nije mogao otvoriti više ništa na svoje ime. Restoran prebacuje na svoju sestru od strica Minu, ali i nju uvlači u probleme, pa poslije 6 godina i to propada. Ponovo je ostao bez novca, posla, ponovo odlaze prijatelji.

Ostaje četvoro djece o kojima se mora starati. Neuspješno je probao aktivirati novi restoran. Trajao je godinu dana, a umeđuvremenu odlazi iz zajedničkog stana starim audijem doveženim iz Bijelog Polja, sa 50€ u džepu. Bez goriva uskoro, spava u audiju na nula celzijusovih. S novim ortakom, drugom po kocki, htio je otvoriti opet novi restoran u Esenu. Bezuspješno. Pa novu građevinsku firmu s jednim Turčinom, ali zbog turčinovih dugova (većih od Hačkovih) sve propada.

Ponovo je sam sa sobom i „sa svojim gospodarom kojeg ne ostavlja, a i on njega“. Nedaće smatrao je iskušenjima. Jedina svijetla tačka mu biva hotel Monegro već kupljen u Šušnju, no bio je kreditno opterećen. U Minsteru otvara novu firmu 2011. Zakupio je kancelariju za 200 eura, u njoj češće i spava, ili kod kćerke u studentskoj sobi.

Ubrzo nalazi posao u Luksemburgu, pa još jedan posao u Njemačkoj ali – nije mogao da naplati. I tu odustaje „od betona“ osluškujući tržište. Dosjetio se šta će! Napušten od prijatelja i starih radnika uposlio je nekoliko Rumuna i Makedonaca. Od mehanizacije je imao samo lopate i krampove i jednu iznajmljenu mašinu za proboj kanala ispod zemlje.

Riješio je da sa jednim ortakom – postavlja optičke kablove! Nižu se prvi metri, za njima i kilometri. Staje na noge. Snagu su mu davala djeca kao pokretački motor dobio je u novoj ljubavi. Te 2013. dolazi u Crnu Goru i bolje upoznaje sadašnju suprugu Selmu. U stvari, znali su se od 2008.

Radila je u Domu zdravlja u Baru, kao diplomirani tehnolog. Druženje je sad učestalo, ali nije sve bilo glatko, jer je i dalje bio finansijski opterećen, banke su njegove preostale nekretnine davale više puta na prodaju, radi naplate potraživanja. Osnažile su nesuglasice s poslovnim partnerom, jer su različito gledali na posao.

Razišli su se na kraju i to tako što su partneru ostale mašine i većina radnika. Međutim situacija je kudikamo lakša, jer su dugovi vraćeni. Uz sugestije drage mu Selme počinje novi život. Polako zarađuje i – ne gubi više! Pomišlja da otvori restoran u Emerihu na Rajni , ali ubrzo odustaje od tog posla. Riješio je da pošteno zarađuje na građevini, i pomaže nevoljne, koliko god to bilo.

Naumio je da otvori nešto u Starom Baru. Tamo je kupio jedan objekat, i kako voli reći, dragi bog ga povezuje sa Zlatkom Vujotićem, „koji mu napravi divnu suvenirnicu“. Međutim, kako je tokom saradnje sa Zlatkom uvidio „da nisu svi ljudi skloni odugovlačenjima, lažima i praznim pričama“, poželio je da sarađuju na novom restoranu u kom neće biti služen alkohol.

Zlatko je preuzeo projekat, a Hačko se vratio poslovima u Njemačkoj sa preostalom ekipom Makedonaca koji ga ne ostaviše. Nastavio je uspjehe. Želi da pomene Gorana Dimova iz Makedonije koji je danas direktor njegove firme MIH gmbh, veoma uspješne.

Poslije godinu dana teškoga rada, ta firma postaje drugi izvodjač generalnog provajdera za optiku. I dalje se voze starija vozila, ali se svaki cent ulaže pametno u mašine, ljudstvo i dobra djela. Kako zarađuje više, tako osjeća da treba – i da daje više. “Da mu je dragi bog povjerio misiju da pomaže nemoćnima i nevoljnima”- kaže Hačko..

Sada zna mnogo više o vjeri. Vozni park i mašine se povećavaju. Ali živi asketski. Već 2016. ne duguje ni dobavljačima ni radnicima. Godinu kasnije, zajednički život sa Selmom, kruniše brakom, iako još bez sopstvenog stana..

Malo prije, na stazi oporavka, potresla ga je 2014. smrt majke Feride koja ga je bezrezervno voljela i podržavala. A Hajriz je jedan od rijetkih koji je razdužio sve dugove iz prošlosti, čak 20 godina unazad! Mnogi nekadašnji dobavljači prosto nisu mogli da vjeruju! Većina nije ni znala koliko je to bilo, pa se mučio da dođe do svih tih cifara.

Otplatio je do poslednjeg centa, i napokon je mogao da svoju Selmu udostoji zajedničkim domom, kojeg je su na veliki radost 2017. ukrasili ćerkicom Aminom. Njegova firma zapošljava 400 radnika. Posjeduje 100 kamiona, 50 bagera, 60 kompresora. Od gradonačelnika je dobila 21.000 m2 po povoljnoj cijeni u industrijskoj zoni. Zaliha u novcu nema, jer ulaže u firmu ili u Crnu Goru.

Cilj mu je da tako nastavi i da, kako kaže, dio uvijek daje u dobrotvorne svrhe. On je taj procenat povećao, te izdvaja 5-10 odsto od svakog bolje odrađenog posla.

Nova donacija vrijedna 183 hiljade dolara

Foto računa o uplati zaštitnih sredstava za borbu protiv corona virusaHumanista Hačko, obezbijedio je medicinsku opremu u vrijednosti od preko 183.000,00 dolara za bolnice u Bijelom Polju, Baru i Podgorici, koja je prijeko potrebna u borbi sa korona virusom.

Od ovih sredstava biće nabavljeno:

– 250.000 maski
– 1.000.000 rukavica
– 100 aparata za temperaturu
– 1.000 zaštitnih odijela
– 4 respiratora

Za Opštu bolnicu u Bijelom Polju je planirano 50.000 maski, 200.000 rukavica, 30 aparata za merenje temperature, 200 zaštitnih odijela i 1 respirator. Isti broj je planiran za bolnicu u Baru, dok je preostali dio planiran za Klinički centar Crne Gore u Podgorici.

Skrivač dobročinstva

Hajriz kaže „što više daje, njemu gospodar uzvraća sve više, što je slučaj sa svima na planeti“. I izaziva nelagodan osjećaj. Jer se svi možemo sjetiti ponekoga oko nas. Ko ima, a ne žele donirati. Ponosan je na ljude koji ga okružuju, i ističe one koji zavređuju pominjanje: Goran Goci Leković, Nedim Neno Hadžalic, Jasko Drpljanin, Ado Gagula, Ernad i Edis Škrijelj, Sulejman Bugari, Goran Dimov, Bucko Bešlić, Zlatko Vujotić, Hako Kolić, Tomas Schuring, Hasan Čuturić i … još dosta njih naravno. Zahvalan je dragom bogu na svakom daru, a darom smatra upoznavanje s njima.

Potvrdu ovih riječi o njemu naći će uz ispijanje šolje kafe sa njim, svako ko bude imao prilike da ga srete u Staroj Čaršiji. A nije ga teško naći, njegova su vrata i duša otvoreni. Upoznaćete jednog dobrog građanina, Crnogorca koji zarađeni novac ulaže u domovinu, dio daje sirotima, nesebično investirajući u opštinska, zajednička, dobra, za generacije iza njega „i kada njega ne bude bilo“.

„… Hvala Bogu jer me uputio šta je suština života, a ne forma kako treba da izgleda. Kroz ta nova saznanja sam sebi olakšao privatni i poslovni život, ističe Hačko i dodaje da je njegovo najveće zadovoljstvo kada osjeti da može pomoći nekom, kome je pomoć stvarno potrebna, a da od njega ne očekuje ama baš ništa.

Opterećuje me kada ljudi traže pomoć zato što su prodali imanje na selu, došli u grad i gledajući filmove i šetajući po centru pojedu što su donijeli, pa počnu da kukaju kako nemaju za hranu, za djecu, za drva…

Ima često izmišljenih prevarantskih profila, pojedini slučajevi su za policiju, pojedini za socijalne ustanove, a pojedini „za motku“, da izađu i da zarade, ako ne može 30 eura dnevnicu, pa … može 10, dosta za brašno i osnovne namirnice“, kaže za Esponu, humanista i dobrotvor Hajriz Brčvak.

Piše: Amer Ramusović