U Crnoj Gori ne postoji nacionalni program prevencije suicida, već se sistem prevencije oslanja isključivo na rad specijalizovanih zdravstvenih službi koje se bave mentalnim zdravljem, što, uz zabrinjavajući statistiku, ukazuje da za nadležne taj problem ne spada u one priorietne.

To je ocijenila Ljiljana Vučeljić, specijalista psihijatrije iz podgoričkog Doma zdravlja, u okviru kojeg funkcioniše Centar za mentalno zdravlje.

Da sistem nije dobro postavljen, ocjenjuju i sagovornici “Vijesti”, koji su imali bliska iskustva sa suicidom. U situacijama kada su se suočili sa prijetnjom ili razmišljanjem o samoubistvu, shvatili su da nije jednostavno doći do prve pomoći. Stoga poručuju da je, pored ostalog, neophodno uspostaviti liniju za podršku.

“S. je pozvao i rekao je da će da se ubije. U glavi mi se stvorio haos – koga da pozovem? Na internetu nisam uspjela da nađem nijedan broj ili SOS liniju kojoj bih mogla da ispričam o čemu je riječ i da se nadam da će mi pomoći. Kroz glavu su mi prolazili zajednički prijatelji, čime se bave, da li među njima postoji bilo ko ko bi mogao da pomogne u ovoj situaciji”, u najkraćem, to je opis jedne od sagovornica “Vijesti” koja je doživjela prijetnju prijatelja da će da počini samoubistvo.

Slično iskustvo prepričava i druga sagovornica, nakon što je pokušala da na internetu nađe liniju za prevenciju suicida. Pošto nije uspjela da dobije nijedan broj, pozvala je Specijalnu bolnicu za psihijatriju u Kotoru, gdje su je, tvrdi, prebacivali sa jednog doktora na drugog, nakon čega je, ne znajući šta da dalje preduzme, pokušala i pozivom SOS broja za žrtve nasilja.

“Javila se žena koja mi je rekla da linija za prevenciju suicida ne postoji u Crnoj Gori, ali postoji u Srbiji. Ispričala sam da nemam problem sa nasiljem u porodici, već da u nedostatku adekvatne linije za pomoć pribjegavam kontaktiranju SOS za bilo šta, u nadi da će mi neko pružiti neku informaciju ili možda pitati može li kako da pomogne, u čemu je problem – jer, zovem i pitam za liniju za prevenciju suicida”, ispričala je sagovornica “Vijestima”.

Razočarana je činjenicom da je, pokušavajući da dobije bilo kakvu informaciju, naišla na zid ćutanja i nezainteresovanost.

“Zamislite samo koliko ljudi u Crnoj Gori svakodnevno razmišlja o samoubistvu. Da se više nikad ne nasmije… I možda bi se, jer ne žele da opterećuju najbliže, neki od njih obratili za pomoć stručnom licu, samo da imaju načina da dopru do nekoga, a da to nije zakazivanje termina od po 40 eura po seansi ili da preko izabranog doktora čekaju uput. Neko misli jak je, da nema potrebe da ide kod psihologa, psihijatra… i onda se samo nešto slomi u nekom trenutku. Bilo kojem. Baš bilo kojem. I tada bi morala da postoji linija za pomoć”, poručuje.
U Crnoj Gori je, prema izvještaju Ministarstva unutrašnjih poslova, u 2017. godini počinjeno 109 samoubistava, a godinu ranije 111 samoubistava. U 2017. prijavljeno je 86 slučajeva pokušaja samoubistva, dok su godinu ranije prijavljena četiri više.

Ljiljana Vučeljić, specijalista psihijatrije, kaže da u Crnoj Gori nacionalni program prevencije suicida ne postoji, te da se zbog toga sistem prevencije oslanja isključivo na rad specijalizovanih zdravstvenih službi koje se bave mentalnim zdravljem.

“Nepostojanje sistemske podrške uprkos zabrinjavajućim statističkim podacima o učestalosti suicida, kao i činjenici da se suicid može prevenirati, ukazuje na to da ovaj problem nema prioritetan značaj pri kreiranju nacionalne zdravstvene politike”, smatra ona.
Suicidalno ponašanje, kako je kazala, “uslovljeno je interakcijom bioloških, psiholoških i socijalnih faktora”.

“Što suicid čini veoma složenim fenomenom. Uočavanje promjene ponašanja, naročito povezane sa traumatskim događajima i ličnim životnim krizama je alarm za traženje stručne pomoći. Treba ozbiljno shvatiti i prijetnje suicidom, naročito ukoliko postoje raniji pokušaji, samopovređivanje, mentalni poremećaji i porodična istorija suicida. Najčešće je porodica ta koja prva primjećuje problem, stoga ima veliku odgovornost u pravovremenom traženju stručne pomoći”, kaže ona.

Suicid je, prema riječima Vučeljić, u velikom broju slučajeva povezan sa mentalnim poremećajima, najčešće depresijom, šizofrenijom, poremećajima ličnosti i alkoholizmom.
“Ovi poremećaji zahtijevaju liječenje u psihijatrijskim službama, odnosno centrima za mentalno zdravlje i psihijatrijskim bolnicama. Nažalost, još izražena stigma i stid povezani sa mentalnim poremećajima dovode do toga da mnogi ljudi ne potraže na vrijeme stručnu pomoć”, rekla je Vučeljićeva.

Prema njenim riječima, organizacija sistema prevencije suicida trebala da obuhvata društvo u cjelini.

“To podrazumijeva multisektorsku saradnju i primjenu strategija za rano otkrivanje problema, liječenje i socijalnu podršku. Te strategije podrazumijevaju omogućavanje lake dostupnosti stručne pomoći u kriznim situacijama, promociju mentalnog zdravlja, edukaciju stanovništva, kao i specifične mjere namijenjene grupama stanovništva koje su posebno izložene rizicima od suicida”, kazala je ona “Vijestima”.

Važno je prihvatiti problem i potražiti pomoć

Specijalista medicinske psihologije i osnivač NVO Centar za prevenciju suicida Nebojša Žižić, ocjenjuje da je suicid tabu tema, u odnosu na druge javnozdravstvene probleme.
“Zato je ‘razbijanje’ predrasuda koje se tiču te teme na duže staze ljekovita po društvo u cjelini”, kaže on, dodajući da bi bilo poželjno formiranje centra za edukaciju volontera i stručnjaka, koji bi radili i sa suicidalnim osobama.

Kaže i da je, ako se i kada neka osoba obrati za pomoć, najvažnije aktivno slušanje i empatija.

“Biti tu za osobu koja se obratila, ne osuđivati, slušati pažljivo i podržavati. Postoje nekada jasni znaci da se nešto dešava, što može biti simptom suicidalnosti – depresivnost, insomnija, gubitak tjelesne težine, takođe psihijatrijska bolest kao faktor rizika… ali nije uvijek lako napraviti pravu procjenu ukoliko osoba ne sarađuje”, poručuje on. Porodicama koje imaju sumnje da njihovi članovi možda razmišljaju o samoubistvu, poručuje da je najvažnije da pokažu razmijevanje i pruže podršku, te da na vrijeme potraže stručnu pomoć.

“Uvijek je dobar prijateljski razgovor uz bezuslovno prihvatanje i motivisanje za traženje pomoći”, kaže on.