Kosovo i dvije zemlje u regionu Zapadnog Balkana koje su dio sjevernoatlanskog saveza (NATO), Albanija i Hrvatska, potpisali su ove nedjelje deklaraciju o produbljivanju saradnje u oblasti odbrane i bezbjednosti.

Ne navodeći konkretne detalje, ministri odbrane tri zemlje su rekli da će povećati interoperabilnost vojski kroz obrazovanje, obuku i zajedničke vježbe, kao i da će se angažovati u borbi protiv hibridnih prijetnji, ali i da će koordinisati politike evroatlantskih integracija, piše Radio Slobodna Evropa (RSE).

Srbija je to vidjela kao korak koji “podriva regionalnu stabilnost” i kao prijetnju njenom “teritorijalnom integritetu”, dok je Kosovo poručilo da inicijativu ne treba posmatrati kao prijetnju nikome, već da je treba prihvatiti kao poruku da će tri države biti ujedinjene pred svakim izazovom ili prijetnjom.

Stručnjaci za bezbjednost u Prištini i Beogradu ne vide deklaraciju kao korak ka formiranju formalnog odbrambenog saveza, kakav je NATO.

Šta ujedinjuje tri države?

Za Ramadana Ilazija, šefa istraživanja u Kosovskom centru za bezbjednosne studije, značaj ove deklaracije leži u činjenici da je ona nastala u vrijeme kada je povećana nepredvidljivost postojećih bezbjednosnih saveza u svijetu.

On tu inicijativu vidi kao korak ka jačanju alternativa ili strateških saveza, da Kosovo napreduje u odbrambenom smislu, jer još uvijek nema jasan put ka članstvu u NATO.

“Nijesam optimista da ovaj savez označava početak stvaranja formalnog odbrambenog bloka, već prije nove grupe država u Evropi, koje dijele istu zabrinutost ili isto tumačenje bezbjednosne situacije u jugoistočnoj Evropi”, rekao je Ilazi za RSE.

Ilazi smatra da će mirovna misija NATO-a na Kosovu, Kfor, ali i sama alijansa, biti kišobran ove saradnje, pošto ne misli da će Albanija i Hrvatska djelovati suprotno interesima NATO-a u regionu.

Zvaničnik NATO-a je rekao da Albanija i Hrvatska stalno doprinose regionalnoj stabilnosti, i kroz okvir KFOR. Upitan o novoj inicijativi, zvaničnik je rekao da je savez “to primio na znanje”, ali da je na potpisnicima deklaracije da kažu više.

Iako nema formu međunarodnog sporazuma, inicijativa bi, uz političku volju strana, mogla da dovede do “mekih političkih akcija”, smatra stručnjak za bezbjednost Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku Vuk Vuksanović.

On je za Radio Slobodna Evropa rekao da je balkanska saradnja djelimično podstaknuta upozorenjima o mogućem smanjenju “posvećenosti SAD NATO-u ako Evropljani ne ulažu više u svoju odbranu”.

Prema Vuksanovićevim riječima, u okruženju gdje se NATO ne povlači, ali “slabi, može da se desi da pojedine zemlje formiraju neformalne grupe radi saradnje”.

Kosovo, Albanija i Hrvatska naveli su da bi inicijativa mogla biti proširena novim članicama, iako nijesu pominjali imena zemalja. Srbija je, međutim, nagovijestila da bi jedna od tih država mogla biti i Bugarska. Bugarska vlada nije odgovorila na zahtjev RSE za komentar.

Čak i ako se dodaju druge zemlje, Ilazi ne misli da ova grupa ide ka stvaranju vojnog saveza koji oličava principe NATO-a, poput kolektivne odbrane.

Zašto se Srbija protivi inicijativi?

Beograd je zatražio objašnjenje od Tirane i Zagreba u vezi sa namjerama inicijative, navodeći da Srbija “neće dozvoliti jednostrane akcije koje bi mogle da ugroze naš teritorijalni integritet, bezbjednost građana i mir u regionu”.

Reagovalo je kosovsko Ministarstvo spoljnih poslova i dijaspore, navodeći da ovakvo ponašanje Srbije predstavlja novo kršenje Briselskog sporazuma, “kojim je jasno utvrđeno da Srbija neće ometati međunarodne odnose Kosova”.

U međuvremenu, Hrvatska je saopštila da je prošlo vrijeme kada je Zagreb tražio od Beograda dozvolu da djeluje i sa kim sarađuje.

Za Vuksanovića, Srbija ovu inicijativu najvjerovatnije vidi kao “političku provokaciju Zagreba”.

Prema njegovim riječima, Vlada u Beogradu bi mogla da iskoristi ovakav razvoj događaja da skrene pažnju sa političke situacije u Srbiji i protesta koji se tamo održavaju već nekoliko mjeseci.

Čak i Ilazi smatra da je oštra reakcija Srbije jednostavno posljedica umiješanosti Hrvatske, koja je devedesetih godina vodila rat za nezavisnost od bivše Jugoslavije.

On, međutim, smatra da je tripartitna saradnja vođena istom idejom da Rusija sprovodi maligni uticaj u regionu, a da autokratski režimi u regionu predstavljaju prijetnju stabilnosti Balkana – što su optužbe koje su više puta iznosile i kosovske vlasti.

Dok ocjenjuje da bi Kosovo imalo veliku korist od iskustava dvije zemlje NATO-a, kao i od raznih obuka, Ilazi izražava skepsu u pogledu sprovođenja inicijative, podsjećajući na nizak stepen implementacije prethodnih sporazuma između Prištine i Tirane.