Objavljena monografija „Pavle Nikičin Bulatović – Plemić po oba kolena“, u izdanju „Štampar Makarija“ (Beograd), Arhiva Vojvodine (Novi Sad) i „Obodskog slova“ (Podgorica), u Novom Sadu, 2024. godine, priređivač je Momir Čabarkapa

Ovih dana svjedočimo da ni nakon 25 godina javnost u Crnoj Gori i Srbiji još uvijek ne zna ko je počinio i ko je naručio ubistvo Pavla Nikčinog Bulatovića (Gornji Rovci, Kolašin, 13.12. 1948 – Beograd, 7.2.2000). No, iako se ne znaju imena počinilaca i nalogodavac-ci ubistva nekadašnjeg univerzitetskog pedagoga, publiciste, poslanika u Skupštini Crne Gore, crnogorskog ministra unutrašnjih poslova, ministra unutrašnjih poslova i potom ministra odbrane Savezne Republike Jugoslavije, zna se za ime Pavla Bulatovića. Jer, kako o tome svjedoči monografija „Pavle Nikičin Bulatović – Plemić po oba kolena“, zna se jer on nije bio čovjek sjenke, ni u sjenci. On je, kako svjedoče oni koji su ga poznavali, o čemu sada u ovoj monografiji postoji i trajni zapis, bio čovjek koji je hodao bez zazora, ne skrivajući se i ne bježeći kroz mrak. Priređivač monografije, koju su publikovali „Štampar Makarije“ (Beograd), Arhiv Vojvodine (Novi Sad) i „Obodsko slovo“ (Podgorica), novinar Momir Čabarkapa, u uvodniku u publikaciju zapisao je da je Pavle Bulatović, i kao čovjek i kao političar pripadao časnom i sojskom soju ljudi, koji u suparniku nije gledao neprijatelja, već nekog možda samo nedovoljno obaviještenog ili nekog ko drugačije misli, ali ne i nekog zlobivog.

– Možda je to bilo pomalo naivno, ali Pavle Bulatović je u ljudima tražio ono najbolje i pokušavao da to izvuče na površinu. Čak i onda kada je znao da je to uzaludan posao. To ga je, nije isključeno, i koštalo života, ali je, ipak, pokazao da, i u najgorem vremenu, može uspravno da se ide stazom bez zlobe, zajedljivosti, zavisti i obmane. Putem pravednika!

Život je trenutak u vremenskom beskraju, „treptaj vremena“, kako reče nepogrešivi dijagnostičar ljudskih naravi i naličja našeg doba, Dušan Kovačević, ma koliko dug bio, ali djelo je vječno i neprolazno. Zato će Pavle živjeti dok bude dobrote i dobrih ljudi, koji će se sjećati njega i podsjećati na njegovo djelo koje traje i trajaće – zapisao je Čabarkapa.

Monografija donosi niz zapisa i iskaza znamenitih savremenika Pavla Bulatovića, među kojima se ističe i onaj počivšeg mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija. On je za RTS-ov dokumentarni film „Jagnje za zaklanje“ Veljka Medića u režiji Ivice Vidanovića govorio o Pavlu Bulatoviću.

– Pavle je bio značajna ličnost. I svojim životom, i svojim djelom, i svojom smrću, ugradio je sebe u promjene koje su se desile u Crnoj Gori 2020. godine, kada je zaista narod izabrao vlast, možda prvi put u istoriji – govorio je mitropolit Amfilohije, dodajući tada da je Pavla Bulatovića pratio duh slavnih predaka, i da je on svoje djelo i život ugradio u borbu za slobodu.

Za isti ovaj film, akademik Matija Bećković je rekao da „Pavle Bulatović zauvijek ostaje nezaboravna, neprežaljena nevina žrtva koja je pala na pravdi Boga i podijelila sudbinu svog naroda“.

– Velika je sramota što nije otkriven ubica Pavla Bulatovića, vojnog ministra Jugoslavije. Zato mi se čini da se ubica krije među onima koje je štitio. Dok su nad njegovim odrom ponavljali: „nećemo te zaboraviti“, „vodićemo računa o tvojoj djeci…“ njegova majka Stana je, svaku tu riječ, sa njegovog sanduka propratila rečenicama: „’oćete, ’oćete“, „znam, znam“ – rekao je Bećković.

Inače, monografija je i nazvana upravo po rečenici koju je Bećkovićevoj izrekao u Rovcima na Bulatovićevoj sahrani.

– Pavle, brate, kako si htio da se iz mrtvih izdvojiš, da se izmakneš, da svima bude jasnije i vidljivije i ko je i čiji je ovaj Bulatović po ocu, a Dožić po majci, potomak vojskovođa i patrijarha, plemić po oba koljena – rekao je tada Bećković.

Monografija, koja obiluje brojnim fotografijama iz ličnog i profesionalnog života Pavla Bulatovića, sastoji se iz sedam poglavlja: „Iskra iz kamena“; „Poštovaoci, prijatelji, poznanici… O Pavlu“; „Pavlovi intervjui i govori“, „Govori na komemoracijama, sahranama i pomenima“, „Pjesme posveće Pavlu“, „Telegrami, saučešća, čitulje“ i „Odlikovanja“.

Otadžbinom se ne trguje

U intervjuu koji je dao za „Pobjedu“, 13. maja 1990. godine, odgovarajući na novinarsko pitanje da se imputira državnom i političkom rukovodstvu da su spremni da prodaju Crnu Goru, Pavle Bulatović je odgovorio:

– Smiješno i tužno. Narodi koji žive u Crnoj Gori nemaju neku „aristokratsku“ tradiciju. Do đedovog koljena, svi vuku porijeklo sa sela, a na selu važi pravilo da se đedovina ne prodaje. Ako je moralno ne prodavati očevinu, a ko to ima pravo i zbog čega da trguje otadžbinom. Dakle, takva „trgovina“ nikome i ne pada na pamet – govorio je Pavle Bulatović.