Relja i Ljeposava Dragašević imali su osmoro djece, sedam sinova i kćer, a svi su se veoma uspješno bavili sportom. Reljina i Ljeposavina djeca su: Dobrilo, rođen 1920. godine, Labud 1922. godine, Konstantin – Kole 1924, Miloje – Špiro 1926, Zdravko 1928, Nadežda – Nada 1930, Slavko 1935. i najmlađi Diko, rođen 1941. godine… Bavili su se fudbalom, atletikom, petobojem, smučanjem, jahanjem konja (džokeji).. Neki od njih su postizali izvrsne rezultate u svojim sportovima, po kojima su u periodu posle Drugog svjetskog rata, ostali upamćeni kao prvaci MOSI igara, republika, države, ondašnje Jugoslavije pa i Balkana.

Kada se obuhvate pojedinačni uspjesi Dragaševića oni mogu da se smatraju jednom od najuspješnijih sportskih porodica u Pljevljima, pa i Crnoj Gori.

Najuspješniji sportista među njima, Slavko Dragašević je bio izvrstan atletičar, član AK Partizan i Zvezda, državni prvak na 100 metara i reprezentativac Jugoslavije na 100 metara i u štafeti 4 puta 100 metara. Ostaje zapamćen njegov izvrstan rezultat od 10,4 sekunde na 100 metara.

– Slavko je prve uspjehe imao na vašaru na Dobrim vodama, gdje pobjeđuje u trčanju i skoku u dalj. Prvak Crne Gore na 100 metara postaje 1952. Na prvenstvu Srbije u Valjevu 1958. godine postiže izvanredno vrijeme od 10,4 sekunde na 100 metara, što je tada bio najbolji rezultat u Jugoslaviji. U Ljubljani postaje prvak Jugoslavije na 100 metara, a 12 puta je bio član atletske ekipe Jugoslavije na raznim međunarodnim takmičenjima, u disciplinama 100 metara i štafeti 4 puta 100 metara. Na balkanskom atletskom takmičenju u Atini štafeta Jugoslavije je bila prva, a jedan od članova je bio i Slavko – naglašava Diko.

Na MOSI igrama u Prijepolju 1958. godine Slavko je bio ubjedljivo prvi na 100 metara sa rezultatom 10,9 sekundi i to na stazi lošeg kvaliteta.

U Fudbalskom klubu “Jakić” igrali su trojica braće Dragaševića, Konstantin (lijevi half), Miloje i Zdravko (desni bek) i doprinijeli su jednom od najvećih uspjeha pljevaljskog fudbala, kada je ovaj klub dospio 1947. godine do četvrtfinala Kupa Jugoslavije, gdje je na produžetke izgubio od FK Sarajeva 3:2 u Sarajevu. Tadašnju ekipu FK Jakića osim Dragaševića: činili su Taušanović, Salmanović, Hadži – Hamzić, Aritonović, Radičević, Čolović, Nuhanović i dva Milinkovića.

– Domaći teren i sudija Mrkobrad, koji je dosudio penal pri rezultatu 2:2 za FK Sarajevo, učinili su svoje. Naš istaknuti igrač Dragan Milinković je nosio bradu, a sarajevska publika je komentarisala da su Pljevljaci došli na utakmicu na čelu sa popom – objašnjava uz smijeh Diko.

Zdravko je na državnom prvenstvu u Zagrebu 1948. u veoma jakoj konkurenciji bio drugi na 100 metara, na istom prvenstvu Miloje je osvojio drugo mjesto u bacanju bombe (tadašnja atletska disciplina) rezultatom 73,85 metara.

Konstantin i Miloje (koji je bio i fudbalski sudija) takođe su se bavili i jahanjem konja, gdje se Konstantin izdvajao izvanrednom vještinom. Kao džokeji učestvovali su na takmičenjima organizovanim kraj Ćehotine na prostoru starog aerodroma, gdje su više puta pobjeđivali u trkama, naročito Konstantin.

– Oni su jahali većinom konje bogatih seoskih gazda: Šestovića, Bailovića, Sandića, Vulovića… – objašnjava Diko.

Među sedmoricom braće jedina sestra, Nadežda Nada bila je zapažena u atletici kao prvak Crne Gore na 100 metara, a uspješno se bavila i košarkom.

Dobrilo se bavio fudbalom i skijanjem. Igrao je fudbal prije Drugog svjetskog rata u FK “Jedinstvo” kao i stariji brat Labud. Sva braća su rano postradalog Labuda smatrali za najtalentovanijeg za atletiku i fudbal, on je na jednoj utakmici FK Jedinstva znao da postigne po sedam golova!

– Dobrilo je bio zaljubljenik u smučanje, čak je samovoljno odlazio prije Drugog svjetskog rata na planinu Jahorinu u BiH da bi tamo smučao. Često je smučao i na poznatom ovdašnjem skijalištu u selu Krnjača na Čemernu, a znao je da sa običnim smučkama skoči preko 30 metara – ističe Diko.

Najmlađi od braće, Diko bavio se atletikom i višebojem (petobojem). Svojevremeno je Diko u petoboju (trčanje 100 metara, skok u dalj, bacanje kugle, penjanje uz konopac i vježbanje na jednoj gimnastičkoj spravi) bio nenadmašan u Crnoj Gori, pa i Jugoslaviji. Bio je državni prvak Jugoslavije u višeboju na prvenstvu 1964. godine u Tuzli, što mu je najveći uspjeh, a na prethodnom državnom prvenstvu 1962. godine u Novom Sadu je bio vicešampion u disciplini petoboj. Bio je prvak Crne Gore u skoku u dalj 1968. godine.

Diko, koji je radni vijek proveo kao profesor fizičkog vaspitanja, sa osmijehom se sjeća svog prvog MOSI takmičenja 1958. godine u Priboju, kada je bio član atletske ekipe i imao svega 17 godina. Brojni su njegovi uspjesi na MOSI igrama, a izdvajaju se prvo mjesto u trčanju na 100 metara 1960. godine u Pljevljima i 1964. u Novoj Varoši, a 1966. godine u Pljevljima je bio prvi na 100 metara i u skoku u dalj.

Od poslužitelja do uglednog trgovca

Poznati međuratni pljevaljski trgovac Relja Dragašević je porijeklom iz sela Dragaša gdje je rođen 1889. godine. Rano je ostao bez oca i morao je da radi teže fizičke poslove pomažući seoskim gazdama.

– Kada je došao sa dedom Mićom u Pljevlja na vašar na Petrovdan, imao je svega 12 godina. Odmah su ga kao bistro i vrijedno dijete zapazili pljevaljske gazde i begovi, pa su se raspitivali da ostane kod njih da pomaže u poslovima u kući i oko kuće – objašnjava Diko.

Relja je kao dječak služio u porodicama Omer – bega Bajrovića, potom Debeljavića i Lazara Šećerovića, poznatog trgovca. Bio je prvi poslužitelj Gimnazije.

– Jednom je na Uskrs Omer – beg Bajrović darovao Relju novim odijelom. Rekao mu je tada: “Tvoja je bogomolja Manastir Svete Trojice i tamo se moli Bogu”. Eto kakvi su to odnosi bili – objašnjava Diko.

On kaže da je njegov otac Relja iako mlad, gotovo dječak, bio rano sazrio, odlučan i sa smislom za trgovinu.

– Sam je odlučio da ode u Srbiju, da nešto zaradi. Radio je u Valjevu na željezničkoj stanici, gdje je stekao prve zlatnike. Vratio se u Pljevlja gdje je otvorio malu trgovačku radnju. Čuveni pljevaljski trgovac Lazar Šećerović je uvijek prizivao Relju da mu nešto uradi – kaže Diko.

Kada je Šećerović, čiji je sin Vuko bio oženjen kćerkom najbogatijih Srba, Grujića iz Vojvodine, odlučio da seli u Beograd, ponudio je Relji da otkupi njegovu imovinu u Pljevljima. Tada je Šećerović imao kuću, trgovinu, imanje i pivaru, čiji je većinski vlasnik bio. Diko ističe da postoje dokazi da je tadašnja pljevaljska pivara najstarija u Crnoj Gori, osnovana 1882. godine, kao odeljak Deoničke pivare Sarajevo i da je starija od čuvene Nikšićke pivare osnovane 1896. godine. Akcionari su bili osim Šećerovića, Veseličić iz Prijepolja i porodica Vajfer iz Češke.

– Svoje ogromno bogatstvo čika Lazo, kako ga je tata zvao, ponudi Relji. Kada je to čuo Relja je zbunjeno rekao da nema dovoljno novca, ali Šećerović je samo kazao: “Imaš, imaš!”. Tada je, 1926. godine, Relja podigao znatan kredit na 20 godina, čija zadnja rata je isplaćena na Cetinju 1946. godine, a uplatu je izvršio Pljevljak Vojo Radovanović – objašnjava Diko.