Porezi su temelj svake države i društva, jer omogućavaju finansiranje zajedničkih dobara i usluga, od infrastrukture do obrazovanja. Kroz istoriju, porezi su evoluirali od primitivnih oblika prinudnog rada i dažbina u naturi do složenih sistema koji prave ravnotežu između ekonomskih i socijalnih ciljeva. Njihova funkcija je višestruka, a potrebama savremenog društva se stalno prilagođavaju.

Piše: Ana Nives Radović

Porezi, koji poput neke sveprisutne sile postoje u svakom društvu, predstavljaju jednu od najdugotrajnijih ekonomskih i društvenih obaveza. Vjekovima su oblikovali civilizacije, omogućavali širenje vladavine i postali okosnica javne infrastrukture i usluga.

Drevni počeci

Koncept poreza nesumnjivo je stariji od bilo kakvog pisanog traga koji je ostao kao dokaz njihovog postojanja. Rane civilizacije su razumjele da su za zadovoljenje zajedničkih potreba i društvenih obaveza potrebni doprinosi pojedinaca centralnoj vlasti.

Dokazi o oporezivanju moguće je pratiti unazad do drevne Mesopotamije, oko 3000. godine prije nove ere, gdje je sistem zahtijevao od građana da doprinesu radom umjesto novčanim plaćanjima – princip kasnije poznat kao corvée. Slično tome, u starom Egiptu porezi su se naplaćivali na zemlju, stoku i usjeve, a zapisi su se urezivali na kamene ploče. Egipatski sistem bio je složen, sa nadzornicima i revizorima – ranim oblikom onoga što danas možemo nazvati poreskom upravom.

U staroj Grčkoj, porezi su se razvijali u složenije oblike, pa su, na primjer, grčki građani u ratnim vremenima bili obavezni da finansiraju vojne poduhvate kroz eisforu, ili ratni porez, što je bio rani primjer poreza na bogatstvo umjesto na prihod. Eisfora se plaćala u vremenima kada su državne kase bile prazne, često u situacijama kada je bilo potrebno dodatno finansiranje za vojsku ili druge važne javne odluke. Ovaj sistem, koji je funkcionisao na principu solidarnosti među građanima, bio je ključan za održavanje atinske demokratije.

Nasuprot tome, rimski model oporezivanja imao je ogroman uticaj na ono što danas vidimo. Rimsko carstvo uspostavilo je opsežne sisteme, oporezujući građane na robu, prihod, pa čak i nasljedstvo. Uveli su cenzus ili procjenu imovine i prihoda, kako bi odredili poresku obavezu pojedinca. Usavršavanjem ove prakse, Rimljani su utrli put strukturisanim poreskim sistemima koji su mogli da podrže veliku i složenu vlast.

Uspon strukturisanih sistema u srednjem vijeku

Padom Rimskog carstva, feudalna Evropa doživjela je transformaciju u oporezivanju, gdje je moć postala lokalizovanija. U feudalnim društvima, gospodari imanja bili su glavni poreski autoriteti, prikupljajući dažbine od zakupaca koji su obrađivali njihovu zemlju. Ove dažbine mogle su da imaju različite oblike, pa su „sredstvo“ naplate mogli da budu rad, proizvodi ili novac, u zavisnosti od društvene strukture i vremena. Feudalni gospodari često su nametali poreze na širok spektar događaja – brakove, nasljedstva, pa čak i prenose zemlje.

Do srednjeg vijeka, u Evropi su počeli da se javljaju centralizovaniji sistemi oporezivanja. U Engleskoj je Vilijam Osvajač naredio izradu „Knjige strašnog suda“ 1086. godine, kako bi sveobuhvatno procijenio zemlju i resurse u svom kraljevstvu. Ova procjena omogućila je monarhiji da odredi poresku obavezu svakog zakupca, a to je pristup koji je na kraju doveo do jednog od prvih sistematičnih poreza na imovinu.

Kako su se evropske države centralizovale, tako se razvijala i naplata poreza. Oporezivanje je obuhvatalo sve širi spektar robe, usluga i društvenih obaveza, međutim, poresko opterećenje često je nesrazmjerno padalo na seljaštvo, što je dovodilo do nezadovoljstva i povremenih pobuna, kao što je bio Seljački ustanak u Engleskoj 1381. godine. Uprkos otporu, postavljeni su temelji modernog poreskog sistema, obilježeni partnerstvima između države i monarhije, koji su omogućavali efikasnije prikupljanje poreza.

Nastanak savremenog oporezivanja

Pojava oporezivanja u obliku najbližem onom koji poznajemo danas usko je povezana sa prosvjetiteljstvom i usponom centralizovanih nacionalnih država. Tokom ovog perioda, mislioci poput Adama Smita počeli su da teorijski razrađuju pojam pravednog oporezivanja – sistema koji balansira između onoga što su potrebe društva i mogućnosti poreskih obveznika, a u svom djelu „Bogatstvo naroda“ iz 1776. predložio je principe koji i danas ostaju uticajni, kao što su pravičnost, sigurnost i pogodnost u poreskoj politici, tvrdeći da porezi treba da budu pravedni, predvidivi i laki za razumijevanje i sprovođenje.

U međuvremenu, industrijska revolucija 18. i 19. vijeka stvorila je neviđeno bogatstvo za neke, dok je stanovništvo počelo da se sve više okuplja u urbane centre, gdje su postajali zavisni od vladinih usluga, a kao odgovor na to, vlade su počele da oporezuju novo bogatstvo na nove načine. Prvi moderni porez na dohodak, kakav danas poznajemo, pojavio se u Britaniji 1799. godine, kada ga je premijer Vilijam Pit Mlađi uveo radi finansiranja nastavka rata sa revolucionarnom Francuskom. Taj porez bio je direktan namet na prihod, što je predstavljalo pomak sa procjene zasnovane na imovini ka obavezama zasnovanim na prihodima.

Na drugoj strani Atlantika, i Sjedinjene Američke Države takođe su se u to vrijeme suočavale sa politikom oporezivanja. U početku su bile oprezne prema centralizovanim porezima, podsjećajući se na poreze koje je nametnula Britanija, a koji su doprinijeli Američkoj revoluciji, pa je savezna vlada izbjegavala porez na dohodak sve do Građanskog rata. Međutim, 1861. godine, američki Kongres uveo je prvi federalni porez na dohodak kako bi podržao troškove Unije tokom rata. Iako je ovaj porez ukinut nakon rata, porez na dohodak u SAD vraćen je 16. amandmanom 1913. godine, koji je Kongresu dao ovlašćenje da naplaćuje porez na dohodak bez njegovog raspoređivanja među državama.

Kako funkcioniše oporezivanje?

Savremeni porez se obračunava na osnovu različitih faktora, uključujući nivo prihoda, bogatstvo, vrijednost imovine i specifične vrste robe i usluga koje se konzumiraju. Većina zemalja koristi progresivne poreske sisteme, gdje oni sa višim prihodima plaćaju veći procenat poreza. Ovaj princip, poznat kao sposobnost plaćanja, ima za cilj da osigura da oni sa većim resursima daju veći doprinos javnim uslugama.

U većini slučajeva, porez se obračunava na osnovu godišnjeg prihoda, uključujući plate, poslovne prihode i kapitalne dobitke. Načini prikupljanja poreza mogu biti različiti, ali se oporezivanje oslanja u najvećem broju slučajeva na poresku prijavu, gdje pojedinci i preduzeća prijavljuju svoje prihode i obračunavaju porez koji duguju. Vlade takođe prikupljaju poreze indirektno, kao što je porez na promet robe i usluga, porez na dodatu vrijednost ili akcize na specifične proizvode, poput alkohola i duvana.

Poreska stopa

Ključnu komponentu svakog poreskog sistema predstavljaju poreske stope, definišući procenat koji pojedinac ili kompanija treba da plati na osnovu različitih izvora prihoda, potrošnje ili vrijednosti imovine. Poreska stopa izražava dio prihoda ili vrijednosti koji se izdvaja za porez, a koja može u velikoj mjeri da varira, zavisno od ekonomskih politika i socijalnih ciljeva određene države.

Postoje različiti tipovi poreskih stopa, a svaki ima specifične efekte na poreske obveznike i ekonomiju u cjelini. Jedna od osnovnih vrsta je proporcionalna poreska stopa, a kod ovog pristupa svi poreski obveznici plaćaju isti procenat poreza, bez obzira na to koliko zarađuju ili posjeduju. Na primjer, ako je stopa 10%, svako ko ostvaruje prihod, bilo on nizak ili visok, daje 10% te sume za porez. Ovakav sistem se smatra jednostavnijim za obračun i praćenje, ali može biti nepravedan prema onima s nižim prihodima, jer jednak procenat ne znači i jednak teret za sve.

S druge strane, progresivna poreska stopa omogućava uvođenje viših poreskih stopa za veće prihode. Ovaj sistem funkcioniše tako što se obveznici grupišu u poreske razrede, pri čemu oni s višim prihodima spadaju u više razrede sa višim procentima oporezivanja. Progresivni porez ima socijalni cilj, a to je redistribucija bogatstva kroz veće opterećenje bogatijih slojeva društva, jer na taj način nastoji da se smanji razlika u prihodima između različitih društvenih klasa i da se omogući prikupljanje dodatnih sredstava za socijalne programe i javne usluge.

Postoji i regresivno oporezivanje, kod kojeg, za razliku od progresivnog oporezivanja, regresivna poreska stopa podrazumijeva da su manji prihodi opterećeni većim procentom poreza u odnosu na veće prihode. Ovaj tip poreza je manje prisutan u modernim poreskim sistemima jer se smatra nepravednim prema onima sa nižim prihodima, međutim, ono se može indirektno javiti kroz poreze na potrošnju, gdje svi plaćaju istu stopu poreza na kupljene proizvode, bez obzira na njihove prihode, a kao rezultat toga osobe sa nižim prihodima osjećaju veći relativni teret takvih poreza.

Zašto porezi postoje?

Porezi su osnovni aspekt izgradnje države i funkcionisanja vlade. Njihova primarna svrha je finansiranje javnih dobara i usluga – stvari koje pojedinci ili privatne kompanije ne bi mogli ili ne bi željeli da adekvatno obezbijede sami. To uključuje infrastrukturu, javnu bezbjednost, zdravstvo, obrazovanje i socijalnu zaštitu. Porezi takođe igraju značajnu ulogu u preraspodjeli bogatstva, smanjujući nejednakost prihoda finansiranjem programa koji podržavaju populacije sa nižim prihodima.

Pored toga, porezi su ključni za ekonomsku stabilnost. Tokom ekonomskih padova, poreski prihodi omogućavaju vladama da ubrizgaju novac u ekonomiju, podržavajući preduzeća i pojedince pogođene finansijskim poteškoćama, dok u periodima inflacije, porezi mogu da pomognu u usporavanju ekonomskog pregrijavanja povlačenjem novca iz opticaja.

Vječita debata – da li je oporezivanje dobro ili loše

Pitanje da li je oporezivanje dobro ili loše staro je koliko i porez. Pristalice tvrde da su porezi neophodni za pravedno, funkcionalno društvo, jer kroz zajedničke resurse, društva mogu da obezbijede osnovni kvalitet života, jednake prilike i stabilnost. Takođe, omogućavaju vladama da se bave tržišnim neuspjesima, odnosno situacijama kada slobodno tržište samo po sebi ne može da zadovolji društvene potrebe. Štaviše, porezi mogu da podstiču pozitivno ponašanje, kao što je korišćenje zelene energije, ili da suzbiju negativne aktivnosti, poput zagađenja.

Međutim, protivnici oporezivanja tvrde da su porezi oblik prekomjernog zadiranja vlade u imovinu građana i da mogu da uguše ekonomski rast. Smatraju da prekomjerno oporezivanje obeshrabruje rad i ulaganje, smanjujući motivaciju pojedinaca da inoviraju i stvaraju bogatstvo. Neki takođe kritikuju raspodjelu poreskih opterećenja, tvrdeći da bogati često koriste rupe u zakonima, prebacujući nesrazmjeran teret na radničku klasu.

Debata o oporezivanju postala je posebno aktuelno, ali i osjetljivo pitanje u posljednjim decenijama jer je globalizacija olakšala premještanje bogatstva preko granica, često u potrazi za nižim poreskim stopama. Ova mobilnost može dovesti do toga da zemlje smanjuju poreske stope kako bi privukle investicije i kapital, što potencijalno može da ugrozi njihovu sposobnost da finansiraju javne usluge.

Budućnost oporezivanja

Današnja globalna ekonomija suočava se sa jedinstvenim izazovima na koje poreski sistemi moraju da odgovore kako bi ostali djelotvorni i pravični. Na primjer, digitalne ekonomije komplikuju tradicionalne pristupe oporezivanju. Kompanije koje posluju gotovo isključivo online, poput digitalnih usluga ili platformi za e-trgovinu, predstavljaju izazove za poreske jurisdikcije koje se oslanjaju na fizičko prisustvo kako bi sprovele oporezivanje. Osim toga, rastuća nejednakost prihoda pojačala je pozive za progresivnim oporezivanjem bogatstva, usmjerenim na najbogatije, uz predloge poput poreza na bogatstvo i visokih poreza na kapitalne dobitke.

Tehnološki napredak takođe znatno mijenja poreski pejzaž, pa na primjer, digitalne platforme poboljšavaju poresku usklađenost i pojednostavljuju proces podnošenja prijava, olakšavajući poreskim obveznicima i vlastima praćenje i prijavu prihoda. Posebno korisnim sve više se smatra upotreba blockchain tehnologije, budući da ona pruža mogućnosti za transparentno prikupljanje poreza, što bi potencijalno moglo da smanji utaju poreza kroz stvaranje nepromjenljivih finansijskih zapisa koje je lako pratiti.

Porez kao društveni ugovor

Porez predstavlja više od finansijske obaveze, jer je on izraz društvenog ugovora između građana i njihovih vlada. Dobro funkcionalan poreski sistem odražava vrijednosti društva, težeći uravnoteženju individualne slobode sa kolektivnom odgovornošću.

Bilo kroz pravične doprinose infrastrukturi, mjere preraspodjele za smanjenje siromaštva, ili podsticaje za održive prakse, porez je ključan za stabilno i prosperitetno društvo. Međutim, postizanje pravičnog i djelotvornog poreskog sistema i dalje ostaje veliki izazov, zbog čega je potrebno stalno ocjenjivanje, prilagođavanje i javno povjerenje kako bi se osiguralo da koristi od prikupljanja poreza zaista nadmašuju troškove za pojedince. Kako društvo napreduje, oporezivanje će se razvijati, odgovarajući na nove ekonomske realnosti i prilagođavajući se promjenljivim vrijednostima zajednica kojima služi.