Zašto taoci društvenog sistema vrijednosti, a koji su žrtvovani zbog nekih viših ciljeva, ne traže pravo na odbranu biološkog opstanka.
Šta je to što zamagli stvarnost i onemogući običnim smrtnicima spoznaju vlastitog propadanja i propadanja sredine u kojoj žive? Imamo li pravo to očekivati od građana Pljevalja koji su u tolikoj mjeri postali pasivni posmatrači vlastitog nestajanja? Čudno je to, neobjašnjivo. Zbog čega pristajanje na to, čemu tišina? Šta je potrebno da bi građani iskazali želju za duhovnim oslobađanjem od okova prevashodno političke zatočenosti. Šta to sputava ljude da spoznaju pomisao o ličnom i kolektivnom propadanju? Da li je kolektivna pasivnost i kolektivno pristajanje na vlastito uništenje neka rijetka, nedefinisana društvena bolest savremenog svijeta ili samo specifičnost nekih rijetkih, posebnih sredina i mentaliteta ljudi? Teško je objasniti nešto što bi trebalo biti tako jednostavno za ljudski um i golim okom vidljivo.
Zašto taoci društvenog sistema vrijednosti, a koji su žrtvovani zbog nekih viših ciljeva, ne traže pravo na odbranu biološkog opstanka? Zar im ni zakoni države u kojoj žive, a koja je uzgred u Ustavu deklarisana kao ekološka ne daju za pravo da zahtijevaju ostvarenje osnovnih ljudskih prava koja se odnose na zdravu životnu sredinu, vodu za piće i život od vlastitog rada? Šta je to jače od toga, strah, apatija, neznanje ili nešto sasvim drugo?
I zar nije normalno ne zapitati se – zar nisu Pljevlja kao grad bogate prošlosti koji je toliko učinio i čini za širu društvenu zajednicu, zavrijedio pravo na biološki opstanak? Grad koji je u svojoj bogatoj prošlosti bio važna spona izmedu istoka i zapada, sjedište Hercegovačkog sandžaka i važan trgovački i zanatski centar, a kasnije i važan industrijski centar, i po veličini teritorije i broju stanovnika u prošlosti znatno veći od Podgorice – prepušten nestajanju. Umjesto izgradne novih proizvodnih pogona koji bi zaustavili sve masovnije iseljavanje pljevaljske omladine, izgradnje novih stambenih jedinica i prateće infrastrukture koja omogućava savremene tokove života, vlada nezaposlenost, iseljavanje, znatno veći broj umrlih u odnosu na broj rođene djece, ekološka kataklizma i sve teža zdravstvena situacija u gradu.
Ipak ono što je najgore od svega jeste moralno propadanje i apatija. Kako objasniti drugačije ljudsku slabost da mnogi građani ne žele da iskažu svoje mišljenje, spoznaju stvarnost vlastitog propadanja i oslobode se straha, sebičnosti ili političkog podaništva. Da nije tako zar bi za mnoge lične privilegije i partijska pripadnost bili važniji od sudbine grada u kojem žive, zdravlja vlastite djece i budućnosti grada za koji mnogi kažu da će življeti dok se ne iscrpe rezerve uglja, a posle – zna se.
I na kraju ostaje suštinsko pitanje – zašto su kolektivna amnezija i moralna ljudska slabost postali način življenja? Ono što je sigurno je da su sami građani svojim ćutanjem postali saučesnici u daljem nestajanju grada i taoci pogrešne politike prema sjeveru Crne Gore, a pljevaljska omladina, ili makar dobar dio njih, jeftina radna snaga na podgoričkim plantažama ili sezonskim poslovima u primorju.
Pročitajte još