Kad stignu hladniji dani u naše krajeve jedan crnogorski grad postaje zvijezda medija. Zvijezda je po tome koliko se o njemu piše i govori, ali na žalost, ne i po kontekstu u kojem se nalazi. Računam da ste pogodili da se radi o Pljevljima. Nema ni jedne informativne emisije u kojoj se zagađenost vazduha u ovom gradu i teškoće koje to stvara stanovnicima ne pomene u prvim minutima kao udarna vijest. Međutim, od toga nikakve koristi. Danas čitam jedan sumorni tekst sa poraznom statistikom o broju stanovnika u Pljevljima nekad i sad, o stalnom povećanju broja umrlih u odnosu na rođene i sve većem broju raseljenih. Sjetih se da sam ljetos posjetila Pljevlja u periodu kada ih mediji potpuno zaborave. Kad se podignu dim i magla i Pljevlja se prikažu u najboljem izdanju, novinara nema. Zato odlučih da pročešljam snimljeno i probam da vam predstavim ljepote Pljevalja, u proljeće i ljeto. Najljepši dio grada je park Vodice, možda i najljepši park u Crnoj Gori. Nalazi se na Čitluku, nekadašnjem imanju manastira Sv. Trojica. Rijeka Breznica dijeli park na dva dijela. Park su podigli Austrougari koji su u Pljevljima boravili u dva navrata. Do detaljnijih podatka nisam uspjela da dođem. Sem prelijepih fotografija, na internetu se može naći samo par identičnih rečenica. Osim u dijelu ostavljenom za posjetioce sajtova, koji izražavaju svoje oduševljenje parkom. Ja neću reći ništa. Neka fotografije govore umjesto mene.

Park Vodice Pljevljacima pruža više od šetnje, uživanja u lijepim prizorima i opuštanja uz šum vode. Često, kad dođu zimski dani, kad se Pljevlja nađu u žiži javnosti, prifali i pitka voda. Tada se stvara red na Vodicama. Pored parka se nalazi stadion fudbalskog kluba Rudar. Tu je i popularna trim staza i prostor za zabavu najmlađih. Ponešto za svakoga.

Pored svih prirodnih ljepota pažnju mi je privukao jedan neobicni spomenik. Podsjećao me na nešto, ali nikako nisam mogla da dokučim na šta. Tek kad sam pročitala šta na njemu piše, sinulo mi je. Igla od mašine za šivenje. Spomenik su, sad već davne ’70. godine prošlog vijeka, radnici Pljevalja podigli u spomen na štrajk krojačkih radnika iz 1940. godine. Zamislila sam se nad tim spomenikom duboko. Pljevlja su četrdesetih godina prošlog vijeka imali radnike koji su nezadovoljni svojim položajem, stupili u štrajk. Sumnjam da su dobro prošli. Ali ne vjerujem da ih je poslodavac tužio zbog izgubljene dobiti. No novi vijek, nova čuda.

Pljevlja, osim Vodica, imaju još jedan park, Stražicu. Ovaj park je manji, i nalazi se bliže centru grada. To je spomen park kojim dominira spomenik posvećen stradalima u II svjetskom ratu. Na prilazu nas je dočekao bilbord koji prolaznike obavještava o rekonstrukciji spomenika. Radovi su počeli jula 2015. i trebali su da se završe do kraja iste godine. U ljeto 2017. godine radovi još nisu bili okončani. A kad će, ne znamo. U svakom slučaju, spomenik izgleda monumentalno, a “krug oko spomenika” je vjerovatno omiljena šetnja mnogih žitelja. Tog dana, među njima najviše bješe roditelja sa malom djecom.

Još jedan park krasi Pljevlja – Milet bašta. Istorija kaže da je to najstarija javna zelena površina na ovom dijelu Balkana. Pretpostavljate da su i njega izradili Austrougari i to davne 1879. godine uz poštovanje hortikulturnih pravila toga doba. Park je obnovljen pocetkom 80-tih godina i decenijama predstavlja kultno mjesto za okupljanja. Posebno za one Pljevljake koje u rodni grad dođu rijetko i na kratko.

Ovako mali grad, a tri ovakva parka. Ko ne bi bio ponosan na svoj grad. Iz daljine, uglavnom. Jer broj stanovnika Pljevalja, zbog onog smoga i magle koje zimi zaviju grad tako da se jedva kroz njih probija, rapidno opada. Mnogi su Pljevlja napustili i iz zdravstvenih razloga. Među njima je bio i moj svekar i zbog toga sam mu zahvalna. Većina onih Pljevljaka koji su grad napustili tek kad su krenuli na fakultet posebno je ponosna na svoju gimnaziju. Kad neko kaže da je završio gimnaziju “Tanasije Pejatović” očekuje da se zadiviš kao da je završio Sorbonu. No, kad vidim dokle su dogurali mnogi koji su startovali iz ove gimnazije priznajem da im ponos nije bez osnova. Kad sam se već našla u gradu, zamolila sam da prošetamo pored tog čuvenog hrama znanja.

U samom centru grada pažnju privlače dva vjerska objekta koja se nalaze u neposrednoj blizini. Jedan za pravoslavne vjernike, a drugi za muslimanske. Crkva svete Petke je gradska crkva. Privedena je namjeni prije tačno 90 godina. Posvećena je svetoj Petki jer su se Pljevlja dva puta oslobodila 27.10., na dan posvećen ovoj svetici. Jednom 1912. od otomanske, a drugi put 1918. od austrougarske okupacije.

Husein-pašina džamija nalazi se u samom centru grada. Iz nju je izgradena i Sahat kula. Smatra se da je džamija podignuta još 1569. godine. Podigao je Husein paša Boljanić, porijeklom iz sela Boljanići, koje se nalazi u okolini Pljevalja. Gradio je čuveni neimar Hajrudin koji je sagradio i čuveni Stari most u Mostaru. Džamija ne impresionira veličinom koliko skladom i ljepotom, kako spoljašnjom, tako i unutrašnjom. Vrijedni stari rukopisi i knjige na arapskom i turskom jeziku koji se u njoj čuvaju, čine je i značajnim, ne samo vjerskim, već i kulturno istorijskim spomenikom.

Na samo 1,5 km od grada nalazi se manastir svete Trojice. Manastir se prvi put spominje 1537. godine. Najvjerovatnije je sagrađen na temeljima manastira iz doba Nemanjića. Tokom vjekova manastir je imao izuzetan značaj, ne samo za ovaj kraj već i šire. U njemu su se prepisivali značajni rukopisi koji se danas, osim u manastirskoj biblioteci, čuvaju širom svijeta. Manastir je više puta obnavljan i dograđivan. Riznica manastira po broju predmeta i njihovoj vrijednosti je na trećem mjestu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. O manastiru postoje brojne legende koje se prepliću sa istorijskim činjenicama. U svakom slučaju, malo ko će – bio vjernik ili ne – otići iz Pljevalja, a da ne prošeta do ovog mjesta.

Tako se završila moja jednodnevna šetnja po Pljevljima, tokom jednog sunčanog majskog dana. Znam Pljevlja i iz dana kad se ljudi bore za vazduh i kad šetnja glavnom ulicom liči na scenu iz filma “Strava u Ulici brestova”. Samo što bi se, da je snimljen ovdje, mogao preimenovati u “Šetnja Ulicom divljih kestenova”. Mogao nekad, ali više ne. Posjekli su kestenove. 

 Razlika izmedu Pljevalja u maju i novembru je nevjerovatna. Kao da se ne radi o istom gradu. Od novembra do aprila stanovnici Pljevalja mogu samo da maštaju o danu kad ce se dići smog i magla. Jer njihove apele da se učini nešto što će biti trajno rješenje za njihove probleme nadležni ne čuju. Prije neki dan pročitah da je vještačko jezero Otilovići ostalo bez vode. Ostala samo rupa. Tog majskog dana kad smo se provezli pored njega, bilo je u zavidnoj formi.

Blog je sitna forma da u njega stane sve o Pljevljima. Posebno burna istorija kroz vjekove. Ja sam samo htjela da vam prikažem kako izgledaju Pljevlja kad svi na njih zaborave. Ko želi da sazna više o našem najsjevernijem gradu treba da nabavi knjigu Pljevlja kroz vjekove, profesora Asima Kurjaka, koja je i meni pomogla oko nekih detalja pri pisanju ovih redova. Imam i jednu neostvarenu planinarsku želju vezanu za ovaj kraj – uspon na Ljubišnju. Naredno ljeto, nadam se.