Crna Gora je jedna od onih zemalja o kojoj, često, stranci znaju više od nas samih. Jedan od primjera može da bude, recimo, činjenica da se u Husein pašinoj džamiji u Pljevljima čuva rijetka i jako važna islamska relikvija – staklena bočica u kojoj se nalazi nekoliko dlačica utisnutih u vosak za koje se vjeruje da su iz brade Poslanika Muhammeda. To za CdM kaže profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću na Studijskom programu za istoriju, Sait Šabotić. On u opširnom intervjuu za CdM navodi da je dolazak te relikvije u Pljevlja ovjekovječilo i narodno predanje koje kaže da se od sela Jabuke, koja je od središta Pljevalja udaljena oko 15 km, formirala kolona, i da je sandučić sa dlakom iz Muhammedove brade, nošen sa glave na

glavu sve do Husein-pašine džamije.

Šabotić kaže i da je Husein paša imao human odnos prema svom užem zavičaju, s obzirom na to da je potekao iz sela Boljanići, a danas ga hrabri što to što u Pljevljima, pravoslavni sveštenici i pripadnici uleme zajedno proslavljaju pojedine vjerske praznike.

On ističe da u Crnoj Gori treba težiti principu da živimo jedni sa drugima, a ne jedni pored drugih, podsjećajući da je u Crnoj Gori, kojoj je na Berlinskom kongresu 1878. godine priznata samostalnost i državni suverenitet, stvorena i priznata prva Islamska zajednica, pa u tom kontekstu na pomen vjere ili religije ne bi trebalo da se načinju „opasne teme“.

CdM: Da li je tačno da se u Husein-pašinoj džamiji u Pljevljima čuva dlaka iz brade Poslanika Muhammeda? Koliko je to značajna relikvija u islamu? Neki stariji mještani kažu da se, kada je eksponat donošen formirala kolona ljudi od petnaestak kilometara i da je eksponat do Pljevalja nošen sa glave na glavu…

Šabotić: U Husein-pašinoj džamiji u Pljevljima se, više od vijeka ipo, prema navodima predanja, a i kazivanju vjerskih službenika iz Pljevalja, čuva izuzetno vrijedna relikvija – dlaka iz brade Vjerovjesnika Muhammeda a.s. Ta relikvija je, kako se smatra, u Pljevlja donijeta po nalogu sultana Abdul Aziza (1861-1876), a sa ciljem da se još više podigne autoritet šehera Tašlidže (Pljevalja). Kao istoričaru, čini mi se znatno logičnijim da je ova rijetka relikvija u Pljevlja vjerovatnije mogla doći 1880. godine, u trenutku kada je formiran Pljevaljski sandžak, što je inicirano od same Porte, a u trenutku kada je na čelu Osmanske Imperije bio sultan Abdul Hamid II, koji će sa Crnom Gorom razviti jedan poseban politički, ekonomski i kulturni odnos. Ali bez obzira na naše razmišljanje, vratićemo se onom što je važno, a to je opis relikvije. Ovu rijetku relikviju čini jedna staklena bočica u kojoj se nalazi nekoliko dlačica utisnutih u vosak za koje se vjeruje da su iz brade Poslanika Muhammeda a.s. Sve je umotano u jedanaest svilenih maramica, različite veličine, izvezenih zlatnim nitima. Relikvija se čuva u posebno izrezbarenoj drvenoj kutiji, koja se zaključava u metalnoj kutiji koja ima poseban sistem zaključavanja. Pred vjernike se pomenuta relikvija iznosi 27. noći mjeseca Ramazan, nakon teravije, pa se te noći u džamiji okupi veliki broj vjernika. Vjeruje se da u toj noći postoji jedan trenutak u kome Svemogući Allah vjerniku može ispuniti želja ukoliko se on zatekne u molitvi u džamiji.

Što se tiče značaja ove relikvije, moglo bi se reći da je ona uspomena na Vjerovjesnika Muhammeda a.s. Poznato je da postoji vjerovanje da su Poslanikovi ashabi (drugovi, vjerni pratioci i sljedbenici), imali običaj da uzimaju dlačice njegove kose ili brade prilikom podšišavanja, kako bi na taj način sačuvali uspomenu na njega.

Dolazak značajne relikvije u Pljevlja, ovjekovječilo je i narodno predanje. Vi ste već naveli jedan njegov dio koji kaže da se od sela Jabuke, koja je od središta Pljevalja udaljena oko 15 km, formirala kolona, te da je sandučić sa dlakom iz Muhammedove brade, nošen sa glave na glavu sve do Husein-pašine džamije.

CdM: Šta je još od relikvija specifično za tu džamiju?

Šabotić: U trenutku kada je u Pljevlja stigla relikvija koju smo već pomenuli, nju je pratila i jedna prethodnica koju su činili konjanici, među kojima je jedan nosio bajrak, odnosno zastavu, koja se danas čuva u minberu džamije. Samim tim ova zastava danas predstavlja izuzetan istorijski eksponat na koji je potrebno ukazati, kako bi javnost o njemu znala i nešto više. To što je taj bajrak u pljevaljskoj džamiji, samo je još jedna u nizu njenih značajnih specifičnosti.

Što se tiče drugih značajnih relikvija koje se čuvaju u Husein-pašinoj džamiji, potrebno je spomenuti primjerak Kur’ana, koji predstavlja remek djelo islamske kaligrafije XVI vijeka, nastao 1571. godine. Taj primjerak Časnog Kur’ana spada u red najljepših islamskih rukopisa sačuvanih na prostorima Balkana, a ne samo Crne Gore.

Taj rukopis uradio je kaligraf čije je ime, nažalost, ostalo nepoznato. Rukopis sadrži 352 minijature rađene na zlatnoj podlozi. Ima 233 lista veličine 39×28,5 cm, a listovi su povezani kožnim omotom.

Od ostalih specifičnosti koje krase Husein-pašinu džamiju, potrebno je pomenuti hasuru, odnosno ćilim, kojim je u jednom komadu zastrven molitveni prostor. Specifičnost ovog ćilima čini njegova veličina, koja je jednaka veličini molitvenog prostora, zatim njegova starost (potiče iz 1573. godine) i težina (težak je 400 kg). Ćilim je ubrzo nakon završetka gradnje džamije galijom dopremljen iz Misira (Egipta).

Posebnu draž i ljepotu unutrašnjosti džamije daje umjetnički oslikan plafon glavne kupole.

CdM: Kakav je odnos Husein paše bio prema rodnim Boljanićima i Pljevljima?

Šabotić: Nalazeći se na visokim državnim položajima – hercegovački i bosanski sandžak-beg, beglerbeg Dijarbekira, beglerbeg Bagdada itd, Husein-paša Boljanić je, budući vrlo obrazovan čovjek, imao human odnos prema svom užem i širem zavičaju. On je vjerovao u njegov prosperitet, pa je u tom duhu nastojao da mu pruži punu podršku u smislu njegovog ekonomskog i političkog razvoja i svakako onoga koji je karakterističan za gradsku infrastrukturu. Svojom bogobojaznošću, merhametom i osjećajem za budućnost, Husein-paša je prije izgradnje džamije u Pljevljima u tom gradu izgradio han, a zatim i jednu javnu česmu, odnosno hajrat. Naravno, džamija je svojom izvanrednom arhitekturom učinila da se njegovo ime najčešće vezuje za nju i ostane najčešća asocijacija kada se pomene ime Husein-paše Boljanića. Pored velelepne džamije, Husein-paša Boljanić je u njenoj neposrednoj blizini izgradio sahat kulu, zatim medresu sa 18 učionica i biblioteku.

Doprinos u prosperitetu zavičaja od strane Husein-paše sina Bajram-age iz Boljanića, moguće je uočiti i u tome što su Pljevlja upravo u vrijeme njegove uprave postala administrativni centar Hercegovačkog sandžaka, a što je svakako bilo od izuzetne važnosti za stanovništvo tog kraja.

CdM: Neki Pljevljaci ispričali su CdM-u da su jako ponosni na to što sveštenici zajedno sa predstavnicima Islamske zajednice obilježavaju muslimanske praznike kraj pljevaljske džamije, a da se u istom sastavu okupljaju i tokom pravoslavnih praznika kod crkve Svete Petke. U čemu se, prema Vašem mišljenju, danas ogleda značaj svih sakralnih objekata u Crnoj Gori? Obično se na pomen vjere ili religije načinju opasne teme…

Šabotić: Značaj sakralnih objekata u savremenoj Crnoj Gori potrebno je sagledavati kroz prizmu multiperspektivnosti. Kao dio bogate kulturne baštine, sakralni objekti svih religija u Crnoj Gori danas čine materijalni izraz i autentična svjedočanstva minulih epoha iz kojih se može još mnogo saznati o kulturno-istorijskim tokovima kojima se u prošlosti kretala Crna Gora.

Sakralni objekti su dio, kako pojedinačnog identiteta svakog naroda u Crnoj Gori, a ono isto tako i ukupnog identiteta Crne Gore, koji je pred licem svjetske javnosti legitimišu kao multikonfesionalnu, multikulturalnu i multietničku zajednicu. To što u Pljevljima, kako Vi navodite, pravoslavni sveštenici i pripadnici uleme zajedno proslavljaju pojedine vjerske praznike, treba da nas ohrabri i obraduje. Po prirodi stvari i u svom izvornom učenju, ni jedna religija niti sveta knjiga koja je personifikuje, ne propovijeda mržnju, već ljubav. Ukoliko međureligijski odnosi u jednoj zajednici nijesu dobri i harmonični, onda nijesu dobri ni odnosi u drugim sferama. U Crnoj Gori treba težiti principu da živimo jedni sa drugima, a ne jedni pored drugih. Ako se istorijski osvrnemo i retrospektivno pogledamo, prisjetićemo se da je u Crnoj Gori, kojoj je na Berlinskom kongresu 1878. godine priznata samostalnost i državni suverenitet, stvorena i priznata prva Islamska zajednica, pa u tom kontekstu ne vidim zašto bi se na pomen vjere ili religije načinjale „opasne teme“. Za društvo koje je na putu evropskih i NATO integracija, teme o vjeri i religiji treba da budu humanističke teme, one koje će nas povezivati, a ne dezintegrisati i o kojima će se raspravljati u institucionalnim okvirima, pa bi u tom kontekstu valjalo razmišljati i o formiranju Instituta za proučavanje Hrišćanstva, Islama i drugih religija, ili makar pri postojećim institucijama kakve su Istorijski institut Crne Gore ili Filozofski fakultet, formirati odjeljenja koja bi se bavila izučavanjima navedenih tema. Saglasićemo se, Crna Gora nema instituciju takvih namjena, a one u razvijenom svijetu već djeluju.

CdM: Da li je tačno da je Husein pašinu džamiju u Pljevljima projektovao slavni neimar Hajrudin, koji je prethodno projektovao Stari most u Mostaru? Kad je izgrađena i pod kojim okolnostima?

Šabotić: Kada se sagleda ukupna arhitektura Husein-pašine džamije u Pljevljima i sve njene umjetničke vrijednosti, sasvim je jasno da je ona djelo izuzetno obrazovanog arhitekte, nekoga ko je iza sebe imao dovoljno iskustva u građenju istih ili sličnih objekata. U istoriografskoj literaturi, kao i onoj koja nastaje za potrebe istorije umjetnosti, najčešće se navodi da je Husein-pašinu džamiju u Pljevljima projektovao Mimar Hajrudin, jedan od onih graditelja koji je poticao iz najpoznatije škole arhitekture u Istanbulu na čijem je čelu stajao Mimar Kodža Sinan.

Mimar Hajrudin je, kao što se zna, projektovao i Stari most u Mostaru. Da je Mimar Hajrudin zaista mogao biti projektant i graditelj Husein-pašine džamije, ukazuje i jedan izvorni dokumenat pronađen u Arhivu Predsjedništva Vlade Republike Turske u Istanbulu u fondu Registri važnih odluka Porte, koji je kod nas publikovan 1932. godine, a na kome je datum 9. Ševal 975. (7. april 1568.). U tom dokumentu se navodi da se Hercegovački beg Husein-paša Boljanić obratio Porti sa molbom da se Mimar Hajrudin postavi za graditelja tvrđave u Makarskoj. Samim tim što je imao mogućnost da u dogovoru sa Portom vodi računa o tome gdje će veliki arhitekta raditi, nema sumnje da ga je Husein-paša po završetku izgradnje tvrđave u luci u Makarskoj, veoma lako mogao angažovati na gradnji svoga vakufa – džamije u Tašlidži. Započevši gradnju džamije na pravougaonoj osnovi (17×13 m), mimar Hajrudin je uspio da cjelokupan objekat očuva u skladnoj kompoziciji, zbog čega se danas i kaže da on predstavlja jedan od najvrjednijih spomenika islamsko-orijentalne kulture na Balkanu. Materijal od koga su majstori uspjeli da realizuju zamisao projektanta je fino tesani kamen.

Na džamiji Husein-paše Boljanića nije očuvan tarih na kome se ispisuje ime vakifa (dobrotvora, zadužbinara, dobročinitelja), i godina izgradnje, pa samim tim postoje različita mišljenja o godini njenog podizanja. O tome zašto je taj tarih izostao, postoji i predanje. U najkraćem prepričano, ono kaže da je majstor koji je uporedo gradio Husein-pašinu i Sinan-pašinu džamiju u Čajniču, nakon postavljanja tariha na džamiji u Čajniču pošao u Pljevlja da učini to isto na Husein-pašinoj džamiji, ali kada je došao pred završenu džamiju čijim radovima je rukovodio njegov kalfa, i uvidio da je u arhitektonskom i estetskom pogledu ona ispala bolje, precrkao je na licu mjesta ne stigavši da postavi tarih.

U arhivi džamije postoji podatak koji govori da je podignuta 1569. godine i on se ranije uzimao kao vjerodostojan. Međutim, novija izučavanja govore i drugačije pa u tom smislu imamo istoričare, istoričare umjetnosti, publiciste i ljude drugih zanimanja, koji kao godinu izgradnje pominju 1570, 1573, kao i to da je izgradnja džamije započeta 1583. a završena 1594. godine. Na osnovu podatak iz popisa Hercegovačkog sandžaka iz 1570. godine prof. dr Enes Pelidija i dr Behija Zlatar su utvrdili da je Husein-pašina džamija podignuta 1570. godine. Uz navedeno, bitno je napomenuti da do danas nije pronađena ni Vakufnama ove džamije, iako je u periodu između dva svjetska rata bila pokrenuta inicijativa da se ona pronađe u Istanbulu. Po nalogu Vakufsko-mearifskog povjereništva od 9. jula 1926. godine u Istanbul je otputovao Hilmija Pašefendić sa namjerom da Vakufnamu pronađe, ali u tome nije uspio.

Što se tiče okolnosti u kojima je građena džamija u Pljevljima, može se reći da su one, posmatrano iz političko-vojnih i geostrateških pozicija, bile prilično burne. To je još uvijek bio period u kome je Osmanska Imperija imala snage da pokrene velike osvajačke poduhvate i tako pomjera granice svoje teritorije. Konkretno, u vrijeme izgradnje džamije u Tašlidži, Osmanska Imperija je vodila rat protiv Republike Sv. Marka, odnosno Mletačke republike. Vrlo je važno, u kontekstu priče o podizanju Husein-pašine džamije, pomenuti i to da su Pljevlja

u nomenklaturi, odnosno kategorizaciji osmanskih gradova, imala status šehera i da su po tom osnovu morala zadovoljavati standarde koji su jasno bili određeni. Status šehera moglo je imati naselje koje je imalo deset mahala i džemata i deset džamija ili mesdžida. Džamija poput Husein-pašine, bila je vrijednost koja je ukupnom ambijentu šehera davala posebnu draž i ljepotu.

CdM: Da li je tačno da su Husein paša Boljanić i Mehmed paša Sokolović bili rođaci, i da li je Husein paša slijedeći primjer gradnje mosta na Drini, odlučio da Pljevljima pokloni jedan od najljepših spomenika islamske kulture na Balkanu?

Šabotić: Zabunu o rođačkim vezama između Husein-paše Boljanića i čuvenog velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, unio je francuski putopisac Filip Difren Kane, koji je u Pljevljima boravio 1573. godine. O tom svom boravku on je ostavio jedan zapis u kome navodi da je noćio u mračnom i olovom pokrivenom konaku koji je podigao Mehmed-pašin sin. Mehmed-paša Sokolović je imao dva sina – Gazi Hasan-pašu i Ibrahim-pašu, ali se u njihovim biografijama ne pominje da su bili vakifi bilo kakve građevine u Pljevljima. Upravo zbog toga osnovano se može sumnjati da je Difren Kane pretpostavio da je Husein-paša Boljanić sin Mehmed-paše Sokolovića. Zabunu je dodatno ojačala i činjenica da je Husein-paša u vrijeme svog školovanja u Istanbulu bio vaspitavan i obrazovan pod budnim očima Mehmed-paše Sokolovića. Svemu rečenom potrebno je dodati i podatak da je stariji brat Husein-paše Boljanića, Sinan-beg, bio oženjen sestrom Mehmed-paše Sokolovića koja se zvala Šemsa. Na taj način oni su bili vezani prijateljskim vezama, odnosno srodničkim odnosima.