Rastanci ta vječita pjesnička inspiracija, koja posljednjih godina tako često kuca na vrata mnogih pljevaljskih porodica. I, naravno, nije to bez razloga, iako rastanci uvijek probude ona najdublja ljudska osjećanja. A svaki rastanak je posebna priča za sebe, ali sa istim lomovima u duši. I redovno zabole roditeljske suze na ostarjelim licima, dok ispraćaju one koji su im pod stare dane trebali biti najveći oslonac na rodnom ognjištu. Takvi događaji ostave snažan pečat u srcu i duši i neizbrisiv trag u sjećanju. I obično u takvim trenutcima teško se nađu prave riječi, dok glas podrhtava i svijetli suza u majčinskim očima.

A mladi ljudi koji sve češće odlaze, ne čine to rado. Odlaze puni tjeskobe, sa osjećanjem praznine, dok na rastanku, kao po pravilu, bace umilan pogled, pun sjete, ka onima koji ih ispraćaju i rodnom gradu iz koga odlaze.

A odlaze zato što u rodnim Pljevljima, gradu bogate prošlosti i najvećem industrijskom centru Crne Gore, makar na papiru, za njih nema posla, jer decenijama unazad nije izgrađen ni jedan proizvodni pogon. Odlaze kao i rijeka drugih mladih ljudi sa sjevera države. Odlaze da silom prilika budu jeftina radna snaga u glavnom gradu i primorskim turističkim centrima Crne Gore, a uskoro po usvajanju novih evropskih zakona i svježa radna snaga vremešnih evropskih država.

Znaju mladi ljudi veoma dobro da će Pljevlja nestati sa posljednjim tonama iskopanog uglja iz utrobe nekadašnjeg nepreglednog pljevaljskog polja prekrivenog klasjem bogate, rodne pšenice. A za one koji su prinuđeni da ostaju, pobrinuće se duge surove zime, čuvena pljevaljska magla u koju se redovno sakriju guste naslage otrovnog smoga, otvoreni rudarski kopovi (praktično u samom gradu), ogromne deponije pepela, šljake i laporca, sa kojih se često grad zasipa prašinom. Da onima koji ostaju ne bude monotono, redovno se pobrinu dobro obezbijeđeni političari, sa nepresušnom pričom o boljem sjutra i datim obećanjima na duži rok i obično u vrijeme nekih od predstojećih izbora.

Da grad umire najbolje svjedoči sve veći broj porodičnih kuća zaraslih u korov, zatvoreni mnogi poslovni objekti, prekriveni prašinom, sve manji broj djece u školskim klupama i pogubni statistički podaci o neuporedivo većem broju umrlih Pljevljaka u odnosu na broj rođene djece. O tome najbolje svjedoče i uništene pljevaljske rijeke Ćehotina, Breznica i Vezičnica, česti nedostatak vode za piće u toku godine i sve veći broj građana oboljelih od neizlječivih bolesti.

Suočeni sa takvim sumornim činjenicama, odlasci iz grada koji neumitno nestaje, ostaju kao jedina opcija za mlade ljude koji više ne vjeruju praznim obećanjima onih koji kroje ljudske sudbine. Zbog svega toga, odlasci za one koji uviđaju bezizlaznost trenutka življenja na ovim prostorima predstavljaju nagradu za izraženu nadu i vjeru u bolje sjutra, ali nažalost, daleko od rodne grude. I ništa upečatljivije ne oslikava sumornu stvarnost u Pljevljima i sjeveru Crne Gore, kao misli nobelovca Iva Andrića: “Ne postoji srednji put, onaj pravi koji vodi naprijed, u stvarnost, u mir i dostojanstvo, nego da se svi krećemo u krugu, uvijek istim putem, koji vara, a samo se smjenjuju ljudi i naraštaji koji putuju, stalno varani”.

A ona stara, čuvena Pljevlja, najveći upravni, trgovački i privredni centar nekih prošlih vremena i srećnih ljudi, svakako će ostati zabilježena u književnim dijelima i istorijskim dokumentima, kao neizbrisivo podsjećanje na nekadašnji grad bogate prošlosti i srećnih ljudi, na grad koji u ovom trenutku neumitno umire i iz kojeg se sve češće odlazi.

Autor je Kemal Kemo Pajević, građanski aktivista iz Pljevalja