Piše: Tijana Todorović

Arheolozi pretpostavljaju da je Municipium S najveći rimski grad na ovim prostorima. Grad koji se temelji na ostacima drevne civilizacije, poznatiji kao Pljevlja, svakim danom je udaljeniji od tog pojma. Svojevremeno je veliki crnogorski književnik Radovan Zogović svoj cijeli akademijiski dodatak preusmjerio na arheološka istraživanja u Crnoj Gori, a danas nas kojekakve beštije plaćaju da se živi iskopamo- istražimo.

Fotografija koja prati tekst snimljena je 1937. godine na Petrovdan u Pljevljima, lokalitet Kosanica iz koje potiču moji baba i đed po majci (Anđelić-Mrdak). 

Na fotografiji je porodica Anđelić – moj prađed Mlađen u crnogorskoj narodnoj nošnji (krajnje desno), prababa Darinka (krajnje lijevo), do nje je brat mog prađeda Krsto, diplomirani pravnik u civilnom odijelu, a u naručju drži moju babu Magdu. Ostali na fotografiji su babine sestre i braća od stričeva i drugi babin stric takođe u crnogorskoj narodnoj nošnji. Dakle, Petrovdan 1937. godina, Pljevlja. 

Mlađen, otac sedam ćerki i jednog sina, dva puta se ženio, bio je domaćin i narodni travar. Stanovnike Kosanice i mnoge Pljevljake je od sigurne smrti spasio tako što je pravio vakcinu u svom domaćinstvu. Krsto, kao diplomirani pravnik, otac dvoje đece, još prije rata pridružio sekomunističkoj omladini, tokom rata bio je u partizanima a stradao je od “bratske” četničke ruke 1944. godine. Zbog njega je moja baba tokom rata nosila crveni džemper. Kao dijete su je više puta četnici ispitivali u nadi da će izdati položaje partizana. Sa nepunih šest godina znala je šta je porodica, sloboda, domovina, da se prijatelji, komšije, selo, grad ne izdaju neprijateljima, znala je i ćutala. Zbog te šutnje nju i ostalu đecu su u jednom danu izvodili čak četiri puta na streljanje i opet nijesu izdali. 

Moja baba danas živi u Nikšiću. Jesu li za nju četnici heroji i oslobodioci? Da li su joj muslimani i katolici neprijatelji? Je li joj Ratko Mladic heroj ili zločinac i da li se o tome uopšte može i smije diskutovati? Kad na vijestima čuje da skoro polovina stanovništva ne vjeruje u medicinu i vakcine, obično ispriča priču o svom ocu i tome kako se umiralo i sahranjivalo prije vakcine. Kad je zovne neko od rođaka i počne da je ubjeđuje da su naši bili četnici, strese se od jada i oči joj se napune suzama, samo tiho kaže da su se oni pitali vi ne bi bili ni rođeni. U Pljevlja odavno ne ide, ali o Kosanici misli često, sa svojih 86 godina još uvijek ne može da prežali izgubljenu crnogorsku narodnu nošnju njene majke i onu kuću u Košarama.

Zbog moje babe i đeda za mene su Pljevlja oduvijek bila magični grad prepun različitosti i ljubavi. Grad koji čuva tradiciju i voli svoju džamiju po kojoj je na daleko poznat. To je grad muzike i veselja, grad dobrih ljudi. Već trideset godina, to je grad u kojem neki ljudi slave dželate, u kojem se još samo paradno čuju čuveni pljevaljski tamburaši i to kao posmrtni marš jednom vremenu. Grad koji je prepuštem samom sebi u oblaku crnog dima, neđe na periferiji kao čardak ni na nebu ni na zemlji. Naše malo Sarajevo. Eh, pljevaljska Milet bašto tugovati imam zašto u “oslobođenoj” Crnoj Gori.

Nekadašnji stanovnici ovog područja pili su iz rijetkih staklenih i kristalnih čaša, npr. kominske diatrete (jedna od ukupno pet u svijetu), i predstavlja jedan od najvrjednijih kulturnih dobara Crne Gore. Pljevljaci su prvi Crnogorci koji su proizvodili pivo u ovom dijelu Evrope. Raskrsnica mnogih kultura, grad baštini nekolike tradicije i zapadnog i istočnog svijeta. Danas, podijeljen, ponižen i posramljen, ispunjen netrpeljivošću i uvredama. Natpis na čuvenoj diatetri iz četvrtog vijeka glasi: VIVAS PANELLENI BONA – U slavu Panelenija, postavio je Pljevlja na svjetsku kulturnu mapu, dok današnji natpisi ovaj grad stavljaju na neku drugu, sramnu i mračnu stranu svijeta. Grad, kojem je potrebna ljubav i ogromna energija da sačuva sebe, izgleda da ništa nije naučio iz devedesetih godina. Bojim se da nepovratno tonemo u mrak bez obzira na našu izuzetno bogatu kulturu i tradiciju.