Piše: Ana Nives Radović

Pasiva je jedna od ključnih kategorija u finansijskom računovodstvu i predstavlja temelj za razumijevanje kako preduzeće finansira svoje poslovanje, ali i kako se određuju obaveze prema spoljnim povjeriocima i investitorima.

Dok se aktiva odnosi na sve ono što preduzeće posjeduje i što koristi za generisanje prihoda, pasiva sa druge strane prikazuje na koji način je finansiranje te aktive obezbijeđeno – bilo kroz sopstvene izvore, odnosno kapital ili pozajmljena sredstva, odnosno dug. Ove dvije kategorije – aktiva i pasiva – čine osnovu bilansa stanja, osnovnog finansijskog izvještaja koji prikazuje finansijsku poziciju preduzeća u određenom trenutku.

Pasiva postaje relevantna čim preduzeće pređe iz faze osnivanja u fazu aktivnog poslovanja. Dok se na početku osnivački kapital često koristi za finansiranje početnih ulaganja, u trenutku kada preduzeće počne da se širi i da investira u različite projekte, potrebna su mu dodatna sredstva. Tada dolazi do izražaja važnost pasive, jer omogućava preduzeću da pribavi sredstva od eksternih izvora – bilo kroz zajmove od banaka, izdavanje obveznica ili od akcionara, u zamjenu za udio u vlasništvu.

Koncept obračunavanja pasive započet je razvojem modernog računovodstva u Evropi tokom perioda renesanse, kada su trgovci i finansijeri iz Venecije i Firence počeli da primjenjuju tzv. dvostruko knjigovodstvo. Taj sistem, u kojem je svaki poslovni događaj evidentiran dvostruko – jednom kao zaduženje, a drugi put kao odobrenje – omogućio je stvaranje bilansa stanja u kojem aktiva i pasiva moraju da se podudaraju.

Razlike između aktive i pasive

Osnovna razlika između aktive i pasive je u prirodi njihove uloge i porijekla. Aktiva se odnosi na sve resurse koje preduzeće koristi za generisanje prihoda i održavanje poslovanja, dok pasiva predstavlja izvore finansiranja tih resursa. Drugim riječima, aktiva obuhvata fizičke stvari kao što su zgrade, mašine, oprema, zalihe i gotovina, ali i nematerijalne resurse kao što su patenti, licence i intelektualna svojina. Nasuprot tome, pasiva se sastoji od finansijskih obaveza prema drugim licima ili institucijama. Ove obaveze uključuju, između ostalog, dugoročne i kratkoročne zajmove, neplaćene obaveze prema dobavljačima, akumulirane obaveze za porez, kao i uloženi kapital vlasnika.

Razdvajanje aktive i pasive u finansijskim izvještajima ima nekoliko ključnih prednosti. Prvo, to omogućava jasno sagledavanje strukture preduzeća – na koji način je imovina finansirana, koliki dio kapitala potiče od vlasnika, a koliki od povjerilaca. Drugo, struktura pasive ukazuje na rizike sa kojima se preduzeće suočava, pa veće prisustvo duga u pasivi može da predstavlja veću finansijsku polugu i potencijalno veći rizik od insolventnosti u periodima kada prihodi opadnu. Treće, ova razlika omogućava praćenje likvidnosti preduzeća. Na primjer, kratkoročna pasiva, odnosno obaveze koje dospijevaju za manje od godinu, prikazuje sve iznose koje preduzeće mora brzo da isplati, dok dugoročna pasiva ukazuje na obaveze koje dospijevaju na duži rok i često zahtijevaju strateško planiranje.

Ključne kategorije pasive

Kada analiziramo pasivu u okviru finansijskog izvještaja, možemo je podijeliti u nekoliko glavnih kategorija i to na kratkoročne obaveze, dugoročne obaveze i kapital. Kratkoročne obaveze uključuju sve stavke koje dospijevaju za plaćanje u roku od jedne godine, kao što su obaveze prema dobavljačima, kratkoročni zajmovi i obračunate obaveze za porez i zarade. Dugoročne obaveze, sa druge strane, obuhvataju zajmove, obveznice i hipotekarne dugove koji dospijevaju na naplatu nakon godinu. Kapital, kao što je već objašnjeno, odnosi se na sredstva koja su vlasnici uložili u kompaniju, bilo kao osnovni kapital ili kao zadržanu dobit.

Preduzeća koriste pasivu da bi planirala kako će obezbijediti sredstva za proširenje poslovanja, investitori je posmatraju da bi procijenili koliko je preduzeće zaduženo i koliko je ulaganje u njega rizično, dok povjerioci pažljivo analiziraju da li će preduzeće biti u stanju da izmiruje obaveze na vrijeme. Zbog toga pasiva nije samo statistički prikaz obaveza, već kompleksna slika o tome kako preduzeće posluje i koliko je finansijski stabilno.

Na primjer, visok nivo kratkoročnih obaveza može ukazivati na potencijalne probleme sa likvidnošću, odnosno mogućnost da preduzeće neće biti u stanju da izmiruje obaveze po dospijeću bez pribavljanja dodatnih sredstava. S druge strane, visok nivo dugoročne zaduženosti može da poveća rizik kompanije u periodima nestabilnog poslovanja.

Danas se obračun pasive i analiza njenog uticaja na poslovanje sprovodi uz pomoć računovodstvenih standarda, kao što su Međunarodni standardi finansijskog izvještavanja (IFRS) i Opšteprihvaćeni računovodstveni principi (GAAP). Ovi standardi precizno definišu koje stavke se mogu evidentirati kao pasiva, kada se priznaju i na koji način se vrednuju.

Pasiva je, dakle, nezamjenjiv koncept u finansijama, jer pruža uvid u to kako preduzeće pribavlja sredstva, kako upravlja rizicima i kakva je njegova sposobnost da održi finansijsku stabilnost, omogućavajući ne samo obezbjeđivanje resursa za poslovanje, već i strateško planiranje u cilju optimizacije poslovnih rezultata.