Vlasnik MK grupe Miodrag Kostić, preminuo je juče, 13. novembra. On je svoj prvi milion napravio na „starinski način“ – zaradio ga je. Tako je promenio estetiku soc-realizma. Forbs ga je 2017. godine svrstao na peto mjesto najbogatijih na Balkanu i prvog u Srbiji sa prihodom od 700 miliona evra te godine.

On oduvijek slovi za „kralja šećera“, ali vlasnik MK Grupe odavno je prešao granice Balkana. Osim biznisa sa šećerom, bavio se i poljoprivredom (Ukrajina), trgovinom, turizmom i informatikom, imao je mesnu industriju Carnex, više banaka… Sticanjem vlasništva nad šećeranama, Kostić je postao poznat prvo kao kralj šećera – najveći izvoznik u Evropi.

– Jasno je da nije moguće kupiti šećeranu za tri evra. Tom kupovinom sam uzeo i 30 miliona evra obaveza, ali ni to nije bilo dovoljno. Morao sam da uložim još od 20 do 25 miliona obrtnog kapitala kako bi jedna šećerana radila ozbiljno. A za četiri šećerane trebalo je 85 miliona dodatnog kapitala. Od 75 direktora, u rasponu od 45 do 55 godina, preživio je samo jedan, a ostali su uzeli otpremninu jer nisu bili kompetentni da nastave dalje da rade – rekao je u jednom intervjuu Miodrag Kostić.

Posebno je zanimljiva Kostićeva paralela između znanja i obavještenosti.

– Primanje velikog broja informacija, čitanje bezvrednih stvari na internetu, nije znanje, već ovlaš informisanje. Znanje je kada znate to da primjenite. Moja djeca se školuju u inostranstvu, tamo ih tjeraju da koriste sve resurse koje imaju, da uče, ne samo da pročitaju – rekao je.

I sam Kostić je jedno vrijeme živio u Americi, dopao mu se njihov ekonomski sistem, koji smatra najefikasnijim.

– U SAD nema veze šta neko studira, ili čime se bavi, ali ako se samo malo uzdigne iznad prosjeka, da se vidi da je bolji, cijeli sistem je napravljen tako da ga podigne još više. Čak je i imigracioni sistem napravljen tako da čovjeku progledaju kroz prste, pa ako je lijep, pametan, obrazovan, prime ga i asimiliraju, dok kod nas one koji se uzdižu ‘povlače nazad’. Moramo, dakle, da promijenimo sistem vrijednosti. Veliki problem države je što zapošljava uglavnom nisko obrazovane ljude. Najveći dio njih je servisno osoblje kome ne treba veliko obrazovanje, lako se prekvalifikuju – rekao je.

Srodno objašnjava i svoj ulazak u biznis. U vrijeme kada je počinjao nije imao drugu opciju – veze u zapošljavanju učinile su da se okrene i pokaže sopstveni preduzetnički duh. Jer, poticao je iz obične, radničke porodice.

– Moji su porijeklom iz Nikšića, Kostići su tamo živjeli poslednjih 300 godina, ali su se nekoliko mjeseci prije mog rođenja preselili u Vrbas – u potrazi za boljim životom. Došli su bez igdje ičega. Majka je bila domaćica, a otac komercijalista u fabrici namještaja. Tipično radnička porodica. Mama je neko vrijeme radila kao kuvarica u bolničkoj kuhinji i imali su dvije plate, što je za ono vrijeme bilo super.

Odrastao je uz baku, ne uljepšava vlastito ponašanje u djetinjstvu, što mu je bila svojevrsna životna škola.

– Rano sam izašao na ulicu i nagledao se svega. Ćale je bio klasičan Crnogorac, strog, neko s kim nema šale. Do 12. godine bio sam đavolasto dijete. Sav polomljen, iscijepan, vječito kopče na glavi. Jednom sam ukrao tati kamion. Prije nego što je postao komercijalista, bio je vozač. Parkirao je kamion ispred kuće a ja, sa osam godina, uzmem ekser umjesto ključa i – upalim ga. Tada nisu bili hidraulični volani, a pošto su ulice bile od blata, izgubio sam kontrolu i upao u jarak kamionom s prikolicom. Dobio sam takve batine kaišem da je to bilo strašno. Danas ne pijem, ali od 13. godine, jer sam se tada tako ‘uradio’ da sam jedva ostao živ. Popio sam dvije litre višnjevače. Bio sam klinički mrtav, jedva su me povratili. Rakiju sam maznuo iz bakinog špajza. Našli su me u komi. Negdje u petom razredu počeo sam da pušim. Na ljetovanju kod bake u Crnoj Gori popušio sam dvije kutije Lovćena bez filtera. Toliko sam se otrovao da sam cijelu noć bio napolju i povraćao. Cigaretu od tada nikad nisam zapalio.

U vrbaškoj gimnaziji bio je vrlodobar đak, a i upis na fakultet je shvatio kao ozbiljnu stvar. Bez problema je položio prijemni, pogotovo predmete s prirodnog smjera.

– Otac i majka me nikad nisu jurili da učim. I na fakultetu mi je bio cilj samo da dajem godinu za godinu. Tako sam završio s rekordno niskim prosjekom, najnižim u istoriji fakulteta: 6,2 – rekao je tada.

Zapad ga je privukao kad je prvi put s majkom otišao u Trst i vidio čuvene farmerke i crvene džempere koji su se zakopčavali na rajsferšlus. Od tada do danas nije prestao da putuje. Išao je preko granice i po 30 puta godišnje, jer se jedno vrijeme kao student bavio trgovinom na malo.

– Već tada sam kupio prvi automobil, jat 132; to je kao danas bentli, opet na neku pozajmicu od roditelja, mada sam rano počeo da se sam izdržavam. Nije mi bilo teško da u petak popodne odem do Minhena ili Trsta, kupim ono što je aktuelno, da li su to bili radio-kasetofoni, televizori ili neka druga roba, i donesem u Vrbas. Tada sam se zabavljao s devojkom čiji je otac bio nastavnik u školi za naše radnike u Minhenu. Na razne načine sam se dovijao. U početku sam uglavnom fizikalisao. Ima jedno pravilo: za specijalne jedinice se ne biraju veliki, već mali i žilavi, jer su mnogo izdržljiviji. Ti čuveni poslovi su bili super plaćeni. Recimo, hitan istovar cementa u silos u Vrbasu, da se ne bi plaćala ležarina. Jedan drugar i ja, za sedam sati istovarimo 80 tona, tri šlepera.  Ali, toliko se te prašine od cementa zadrži u dlačicama u nosu da se one zabetoniraju. Za tri dana takvog rada mogao sam da zaradim cijelu tatinu platu. A on samo sjedi, gleda s visine i ćuti. Kod crnogorskih očeva je uvijek velika distanca između oca i sina. Za razliku od njega, majka je uvijek brinula i pazila da budem perfektno opran, opeglan i da imam skuvano. Kada sam spremao ispite, mogao sam da učim najviše dva sata, posle toga izgubim koncentraciju. Onda mama dođe, pa me pita šta hoću da mi spremi, tako me dodatno stimulisala. Otac je dugo bio ubijeđen da nešto muljam.

Čim je diplomirao, otvorio je privatnu odžačarsku firmu. Čime je sablaznio oca.

– Dolazim kući s pumpama i nekim čudima na prikolici, a on kaže: ’Marš napolje! Da mi nisi to parkirao u dvorište. Nisam te školovao 16 godina da postaneš dimničar, nego direktor neke ozbiljne firme.’ Uskoro sam se prekvalikovao u kokičara. Saznao sam da je neki tip napravio u Mađarskoj super biznis s tim i postao milioner. Ispostavilo se da je ta mašina vrlo produktivna. Odnos uloženog i dobijenog bio je jedan prema sedam! Danas je to potpuno druga priča, ali tip je tad bio jedini. Spakovao sam se s kumom i otišao do Mađarske. Vlasnik firme nije bio tamo, ali smo zahvaljujući nekoj Mađarici na mufte ušli unutra i cijelu mašinu sam rukom nacrtao. Vratio sam se nazad, angažovao nekoliko mašinskih inžinjera i napravio istu takvu mašinu. Za nepuna dva mjeseca imao sam dva svoja kamiona koja su razvozila kokice. Pošto je tu bilo dosta keša, ocu je to lijepo izgledalo, ali nije mogao da zamisli da radi kod sina, balavca. Nekako smo ga nagovorili, i na kraju mu se osladilo. Mama je vodila proizvodnju, otac je bio zadužen za naplatu i transport, a ja sam se bavio organizacijom. Onda se desila jedna ružna epizoda zbog koje je iz Vrbasa prešao u Novi Sad i krenuo sa ozbiljnom trgovinom. Prodavao je sve: šećer, brašno, ulje, pivo, ali na veliko. Potom je na javnoj licitaciji uspio da dobije ciglanu.

– Oni su kupili novu novcijatu opremu, koja nije radila pet godina! Ciglari su bili iz Leskovca i u vrijeme pečenja cigle radili su 24 sata, pa je trebalo da imaju veću platu od direktora koji nije htio ni da čuje za to. A oni napune peć, naljute se i odu u Leskovac. I sve im propadne. Onda su riješili da to izdaju nekom privatniku. Posle tri mjeseca položim i ciglarski ispit, da bih mogao da registrujem firmu. Međutim, rekli su mi: ’Vidi, Kostiću, neće moći’. Šta neće moći? ’Evo, Službeni list, taj i taj, zabranjuje da privatna lica iskorištavaju mineralna bogatstva zemlje, a u to spada i glina.’

Vjerovatno i u asocijaciji na takav privredni ambijent leži Kostićeva opaska na koincidenciju da su on i Bil Gejts krenuli u isto vrijeme: „S tim što je Gejts te 1983. bio slabiji od mene. On je, navodno, krenuo s jednim malim kompjuterom, a ja sa 40 hiljada dolara… A da je sada mlad, kaže, zaposlio bi se u MK Grupi.

– Iako sam na Ekonomskom fakultetu diplomirao sa već pomenutom prosječnom ocjenom 6,22, što je bio najgori prosjek od nas 80 koji smo završili u roku, diplomirao sam sa desetkom, a diplomski rad mi je bio Uvođenje informatičkog sistema u šećeranu; 20 godina poslije to sam i učinio. Preko 30 godina radim 12 sati dnevno, pa čak i na odmoru, što malo ljudi može. Međutim, odavno ne radim zbog para, već uspjeha, baš kao i što slikar uvijek slika. Meni je svaka nova urma uspeh, nova pobjeda. Kada bih danas vratio svoj put, najradije bih se zaposlio u nekoj dobroj firmi gdje bih doprinosio i polako gradio karijeru, i nastojao da imam opciju da taj zanat koji izučim mogu da primjenim bilo gdje u svijetu – rekao je tada.

Kako biti uspješan, Kostić je tada dao jednostavan recept: rad i rad.

– Ko god vam kaže da iza nekog uspjeha stoji nešto drugo osim rada, rada i rada koji traje, taj nije iskren. Čime god da se bavite, najvažniji je ogroman rad. Moj sin završava fakultet, pa me pitao da radi u MK Grupi. Rekao sam mu da ide na Istok, jer će taj dio svijeta biti ono što su bile Evropa i Amerika, prava strana svijeta. Nije neophodno da učite kineski, jer Azijati dobro prihvataju engleski. Najmlađa ćerka govori četiri strana jezika, i studira na Harvardu. Tamo Kineze u školi ne računaju, jer su van konkurencije. Ona, kao i većina na ljetnjoj školi, cijeli dan uči, od devet do tri, pa od pet do deset, dok Kinezi spavaju od sedam do devet uveče i uče do pet ujutru. Tu su došli samo da uče, hoće da pokupe što više znanja…