U Srbiji se zaposleni koji odluče da svoja prava potraže pred sudom često suočavaju sa dugotrajnim procesima. Iako se broj presuda donijetih u korist radnika čini ohrabrujućim, pravnici često ukazuju na postojanje ozbiljnih sistemskih problema.

Radni sporovi u Srbiji koji najčešće nastaju zbog otkaza, neisplaćenih zarada, mobinga, uskraćenih prava na godišnji odmor ili neisplaćenih otpremnina, mogu potrajati i više od decenije. Prosječno vrijeme trajanja parnice je oko pet godina, a u mnogim slučajevima ni tada nije kraj – izvršenje presude se dodatno oteže, posebno kada je riječ o finansijskim potraživanjima ili povratku na posao.

Prema statistici, više od 90 odsto radnih sporova na kraju se rješava u korist zaposlenih. Ipak, to ne znači da je sistem efikasan.

“Nešto manje od polovine predmeta zastari, što znači da veliki broj radnika nikada ne dočeka pravdu, iako je imao zakonski osnov za tužbu”, kaže advokat Branislav Vještica.

Radni spor pred sudovima opšte nadležnosti traje najmanje pet do šest godina do donošenja prvostepene presude. U manjim mjestima situacija je nešto povoljnija, pa suđenje traje oko tri do četiri godine. Ipak, ni drugostepeni postupak ne protiče brzo – Apelacioni sud u Beogradu mjesečno rešava oko trideset radnih sporova, a prosječno vrijeme za odluku je oko pola godine.

Advokati koji se bave radnim pravom upozoravaju da većina problema počinje sa procedurom otkaza. Iako Zakon o radu dopušta poslodavcima da raskinu ugovor ako zaposleni ne ispunjava zadatke ili grubo prekrši radnu obavezu, taj postupak mora biti sproveden po jasno definisanim pravilima.

U praksi, mnogi poslodavci ignorišu pravo radnika na odbranu, ne dostavljaju pisana upozorenja i ne daju šansu zaposlenom da popravi svoj rad. Upravo te proceduralne greške često dovode do toga da radnik dobije spor.

Neisplaćena zarada

Značajan broj tužbi odnosi se na neisplaćene zarade. Prema zakonu, plata mora biti isplaćena najmanje jednom mjesečno, a najkasnije do kraja tekućeg mjeseca za prethodni. Ipak, mnogi poslodavci kasne sa isplatama ili potpuno izbjegavaju ovu obavezu. Zaposleni u tim slučajevima često nemaju drugog izbora osim da podnesu tužbu.

“U još težoj situaciji su oni koji su stekli pravo na otpremninu – bilo da idu u penziju ili su proglašeni viškom zbog ekonomskih i organizacionih razloga. Otpremnina, koja u slučaju penzionisanja mora iznositi najmanje dvije prosječne zarade, nerijetko se ne isplaćuje, a poslodavci čak pokušavaju da izbjegnu ovu obavezu tražeći od zaposlenih da se toga ‘dobrovoljno’ odreknu. Ipak, sudska praksa jasno govori – pravo na otpremninu je zagarantovano i ne može biti predmet odricanja”, navodi advokat.

Takođe, zaposleni u Srbiji ima pravo na plaćeni godišnji odmor nakon samo mjesec dana neprekidnog rada. Međutim, u praksi se dešava da poslodavci uskraćuju ovo pravo ili zahtjevaju da se odmor “zamijeni” novčanom naknadom.

Iako je takva zamjena dozvoljena samo u slučaju prestanka radnog odnosa, poslodavci nekad pokušavaju da izbjegnu zakon. Radnik koji nije iskoristio odmor zbog greške poslodavca, ima pravo da traži naknadu za to, i to putem tužbe.

Zbog visokih troškova i vremena koje oduzima sudski postupak, stručnjaci savjetuju da se potencijalni sporovi rješavaju preventivno.

“Jasni ugovori, poštovanje zakonskih procedura i pravovremene isplate mogu spriječiti većinu sukoba. Poslodavci bi trebalo da budu posebno oprezni pri otkazima, dok radnici treba da poznaju svoja prava i ne odustaju od njihovog ostvarivanja. U zemlji u kojoj put do pravde traje godinama, jasno je da je potrebno unaprijediti pravosudni sistem, ali i podići svijest među poslodavcima o važnosti poštovanja radnog prava”, zaključuje advokat Branislav Vještica.