Vrelo je, zagušljivo i povremeno nepodnošljivo – tako bi se mogao opisati ovaj 30. avgust sam po sebi, ali i kao dan kada se pune dvije godine otkako je u Crnoj Gori nakon tri decenije Demokratska partija socijalista izgubila vlast.

Piše: Nataša Novović

Nije teško pronaći olakšavajuće okolnosti za to što se tokom dvije godine, kad je trebalo da ‘osvježi’ nije uradilo više. Zamislite kuću koja je poplavjena 30 dana, a ne 30 godina. Kad se vode povuku, ne možete tek tako da se u nju uselite i pristojno živite.

Zidovi su mokri, izbija vlaga sa svih strana, ne znate kako stoje temelji, da stignete do krečenja i uljuđivanja tog prostora neophodno vam je vrijeme. Jednostavno, ne može brzo, sve i da su čitav posao radili mnogo bolji majstori od ovih koje smo mi imali.

Tokom dvije godine promijenili smo dvije vlade. Ne nazire se većina koja bi mogla izglasati treću, ali već smo navikli na razne vrste iznenađenja, neobičnih paktova, čudnih koalicija, sumnjivih saveza. To kad govorimo o onome što se od žita vidi. Šta je ispod vjerovatno tačno ne znaju ni oni koji u kombinovanju učestvuju.

Da se sastavi prva vlada koju nije kontrolisao DPS novoj parlamentarnoj većini trebala su tri mjeseca. „Ekspertsku“ vladu sa nosiocem liste Demokratskog fronta Zdravkom Krivokapićem na čelu, dobili smo 4. decembra 2020. I prije nego što je izabran, vidjelo se da se premijer odmetnuo od onih čiju listu je na izborima predvodio. Kao da ga nijesu birali građani, već da se spustio pravo sa nebesa. Doduše, svi znamo da se naizgled skromni profesor pojavio u političkom životu na osnovu uticaja Srpske pavoslavne crkve, ali malo je mnogo bilo što se ponašao kao – bogomdan.

Naravno, ni partije koje su izglasale vladu – Demokratski front, Demokrate i Građanski pokret URA nijesu bile naivne. Zbog toga što su, osim predsjednika URE Dritanja Abazovića, pristale da ne budu dio vlade, zauzvrat su tražile različita mjesta u državnom aparatu. Tako je u politički život ušla kovanica o raspodjeli mjesta „po dubini“.

„Sve srušiše“, zavapile su pristalice predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, kad su krenule smjene DPS-ovih kadrova. Kako su zamišljali da se vlast promijeni, a da se vlast ne promijeni, ostalo je nejasno, ali ostao je i gorak ukus partijskog zapošljavanja kojega smo se nagledali i protiv kojeg je glasala ona većina koja je uspjela da smijeni prethodnu vlast.

U civilizovanim zemljama, nakon što neko izgubi, a neko pobijedi na izborima nema tektonskih poremećaja. U Norveškoj, na primjer, pri promjeni vlasti mijenjaju se ministri i po jedan od njihovih pomoćnika. U ministarstvima najčešće postoje dva pomoćnika ministra – jedan zaduzen za strateško-politička pitanja, drugi za upravne funkcije ministarstva. Samo prvi se mijenja. Šefovi upravnih agencija se ne mijenjaju pri promjeni vlade. Zvuči odlično, ali riječ je o zemlji u kojoj poreznici ne opraštaju milione podobnim poreskim obveznicima. Što bi se onda mijenjao šef Poreske uprave.

Jasno je da ništa slično kod nas nije moglo da bude urađeno. U zemlji u kojoj su vladajuća partija i njeni sateliti kontrolisali svaku moguću oblast života, zemlji u kojoj je državna administracija decenijama sinonim za partijsku vlast, moralo je drugačije. To drugačije, međutim, nije moralo ni trebalo da bude kurta-murta. A prečesto je bilo. Vlada Zdravka Krivokapića nije bila sposobna da ozbiljnije uradi taj posao.

Prema podacima iz 2015. koje je prikupila i objavila DPS-ova vlast u državnim službama bilo je 7,3 odsto Srba. Stanovnika te nacionalnosti bilo je blizu 29 procenata. Nijesu samo Srbima bile uglavnom nedostupne državne službe, isti kriterijumi važili su za sve koji nijesu svirali u diiple DPS-a, ali je Srba bilo najviše. Red bi bio da se sa tom činjenicom više pomire Crnogorci i Crnogorke, ali bio je red i da ispravljanje te nepravde ne puca po leđima ljudi koji su dobro radili svoj posao.

Ipak, ma koliko važna bila priča o kadrovima, nijesu se tu lomila koplja. U već ranije podijeljenom društvu, DPS je uzjahao nacionalnog konja i krenuo da ‘brani Crnu Goru’. Od Srba, Srbije, Rusa, Aleksandra Vučića, ali i od trobojki, ćirilice i Danice Crnogorčević.

„Jako je špekulativna i podla teza i podmetačina dovođenje u istu ravan velikosrpskog i crnogorskog nacionalizma i na nju ne treba nasijedati“, objasnio je nedavno predsjednik svih građana Crne Gore Milo Đukanović. Činjenice i brojevi su neumoljivi: na programu crnogorstva kojem je temelj antisrpstvo, možda se mogu napraviti četiri nahije, Crna Gora kao civilizovana država sigurno ne može.

Nacionalizam je nacionalizam. Kad smo „mi“ bolji od „njih“ onda je šovinizam. I dok traje ta priča zanimljivo je zamisliti – šta bi bilo da Crnogoraca, recimo, ima šest miliona?

Doduše, u vezi sa nacijama desila se i jedna deobično dobra stvar. U Crnoj Gori je, a da se nije digla kuka i motika, 113 dana premijer bio Albanac. Abazovićeva Vlada je formirana 28. aprila, nakon što je u februaru oborena Vlada Zdravka Krivokapića. Pala je 20. avgusta, uz more pohvala iz Demokratskog fronta.

U rijetkim trenucima kad se manu nacionalnih tema, zastupnici bivše vlasti vlasti rado govore kako je, bez njih, Crna Gora zastala u procesu pristupanja Evropskij uniji. Zahtjev za članstvo u EU Crna Gora je podnijela na kraju 2008. godine, 2010 je dobila status kandidata. Ako zaboravimo poglavlja 23 i 24, čisto da ne kopamo najdublje rane oko vladavine prava i korupcije, kako smo napredovali pokazuje da smo poglavlje 27 koje se odnosi na životnu sredinu otvorili u decembru 2018. I sad nam je nešto sporo?

Sve u svemu – tačno je da je raznim pogrešnim potezima i brljotinama izgubljeno dragocjeno vrijeme, ali je tačno i da ne bi bilo značajno drugačije u bilo kom trenutku da je počeo proces razvlašćivanja i demontiranja vlasti koja je ušla u svaku poru društva. Drugo je pitanje radi li se taj posao na pravi način. Tanko, reklo bi se.

Ipak, sve što sada izgleda neuredno, izgledalo bi tako kad god da je počelo. Ako se nijeste, kao civilizovan svijet, vakcinisali protiv zaušaka, ili ih nijeste prebolovali dok ste bili mali – kad ih dobijete u tridesetoj mogu biti veoma opasne. Daleko smo od toga da je razgrađen korupcionaški, ako je pregrubo reći mafijaški, sistem koji je bio prožeo državu, ali ipak su Vesna Medenica, Veselin Vukotić, Verica Maraš i još neki od sličnih likova u zatvoru. Do nedavno se ta scena nije mogla ni zamisliti.

Čeka nas izbor još jedne vlade ili će se ići na izbore. Imamo nestabilnu vlast, fale nam važne institucije, poput Ustavnog suda ili Sudskog savjeta, ne zna se kako će parlament usvojiti rebalans budžeta za koji ekonomisti kažu da je neophodan, svako treće dijete je siromašno, cijene divljaju i tako dalje. Da, imamo i opasno zatrovan javni prostor, more nacionalnih boleština i bezdanu jamu posred podijeljenog društva.

U čitavom tom blatu, možda se ipak pomalo i potiho odvija nešto dobro. Kad jednom ljudi počnu da kritikuju vlast, možda se usude da tu slobodu iskoriste i kad na vlasti bude neko ko im je srcu bliži. Ili ćemo tako, ili nećemo preteći kao društvo koje ima smisla.