Evo prohujalo je osamdeset ljeta otkako na obroncima sela Budečevica i Trešnjica blista most ljepotan koji premoštava plavetnu Taru, kupan raskošnim suncem, bakarnom mjesečinom, kvašen daždevima, zasipan snjegovima, šiban svim mogućim vjetrovima, olujama i neumorno prenosi brojne putnike i karavane s pljevaljskog na durmitorsko prostranstvo i obratno, držeći ih čvrsto u naručju, kao što roditelji drže svoju djecu!

Kada mu je bio sedamdesetpeti rođendan objavio sam prigodnu reportažu u kojoj sam napomenuo i o nekim činjenicama koje su bile manje poznate široj javnosti Crne Gore i okruženju, a sada ću samo nešto od toga ponoviti i još više razjasniti, uz neke nove podatke koji su zasnovani na onome što se stvarno desilo. A primjetno je – dosta je onih koji su se ovih poslednjih nekoliko godina latili pera da pišu o njemu, što je, svakako, i pohvalno, ali su pri tom mnogi od njih napravili i određene pogreške, unoseći tako zabunu, slučajno ili namjerno.

Zbog svega toga je potrebno, a to sam napominjao odavno, da se u blizini mosta postavi odgovarajuća tabla u skladu sa okolinom na kojoj će, konačno, biti zapisana istina o Mostu na Tari da bi brojni posjetioci mogli na licu mjesta da je saznaju, a i da im se dijeli pretočena u štampani oblik.

A neophodno je i da se što hitnije izmijeni tekst na spomen-ploči posvećenoj inženjeru Lazaru Jaukoviću koji je pokušao da sruši most, kojeg mnogi i dan-danas smatraju njegovim graditeljem, usled nebaviještenosti i još nečeg drugog. Ploča se nalazi kod mosta i na njoj piše: „U toku treće neprijateljske ofanzive 1942 srušio je most po naređenju vrhovnog štaba NOV i PO Jugoslavije zato su ga na samom mostu strijeljali okupatori i domaći izdajnici-četnici, 2 avgusta 1942 god. Prilikom obnove mosta 1946 god. narod mu u znak priznanja podiže ovaj spomenik“.

Ovaj napis i ostale smišljene priče iz komunističke kuhinje, učinile su da se inženjer Lazar Jauković, iako nije učestvovao u gradnji mosta, proglasi za njegovog tvorca, a ne pravi i stvarni njegov graditelj i onaj koji ga je osmislio – inženjer Mijat S.Trojanović iz Beograda. Takve laži su potkrepljivane od strane mnogih i one su, na žalost, ušle u jednu gotovo pravu narodnu priču o mostu, njegovoj gradnji i pokušaju njegovog rušenja.

Danas pojedinci pokušavaju da ublaže naum Jaukovića da sruši cijeli most, neistinom, tobože da je htio da uruši samo njegov najmanji luk, onaj zapadni. Cilj rušenja mosta nije bio sprečavanje prolaska italijanskih motorizovanih trupa, jer su oni brzo nakon eksplozije, neometani od strane takvih „rodoljuba“, koji su pobjegli na sigurno, prešli na durmitorsku teritoriju i to donjim mostom, koji rijetko ko spominje, koji je takođe djelo neimara iz „trule“ Kraljevine Jugoslavije, a čija je gradnja završena 1930. godine.

Inženjer Jauković je htio da poruši cijeli most, ali ne da bi spriječio prolazak neprijatelja, nego da pod tim izgovorom sprovede u djelo naredbu Vrhovnog štaba NOV da se poruši velelepna tvorevina graditelja Kraljevine Jugoslavije, jer je taj nezamislivi poduhvat, ne samo za naše prostore, nego i za cijeli svijet za to vrijeme, uticao na svijest naroda o moćnoj državi, a da je to tačno, pokazalo se i u drugim krajevima i na drugim mjestima gdje se rušilo mnogo toga što je bilo iz tog razdoblja i prije, sve zbog navodnog sprečavanja nadiranja neprijatelja, a poslije rata onako iz čista mira i obijesti. Zar nijesu 1943. godine po naredbi istog tog Vrhovnog štaba, a zna se ko su bili u njemu, porušeni svi mostovi na Neretvi i Rami od Karaule do Ostrošca, između ostalih, veliki željeznički most kod Jablanice, izgrađen 1888. godine, navodno da spriječe prelaz neprijateljskih snaga? Most su obnovili Njemci avgusta te 1943. godine, da bi opet bio srušen 1968.-e, za potrebe snimanja filma „Bitka na Neretvi“.

Koliko je tekst na spomen ploči kod mosta na Tari sročen s namjerom da se prikaže neistina svjedoči i ovo „srušio je most“, pa neupućeni stiču utisak da je srušio cijeli most. Zatim piše „Prilikom obnove mosta 1946 god.“, kao da su cijeli most obnovili oni iz nove vlasti, a ne samo jednu stopu, onu najmanju, a projektant je opet bio Mijat S. Trojanović, njegov istinski tvorac, koji je ratne godine proveo u Norveškoj, u zarobljeništvu, kao rezervni kapetan bivše jugoslovenske vojske.

Neistina je i da su drugog avgusta, na Svetog Iliju, inženjera Jaukovića upravo na mostu na Tari ubili četnici, dok su to sve posmatrali Italijani. Nesrećnog Lazara Jaukovića, vrsnog stručnjaka, građevinskog inženjera, rodom iz šavničkog sela Pridvorci, strijeljali su Italijani, upravo zbog toga što je htio da poruši jednu takvu građevinu, takav most, a to je i jedina istina na spomen ploči posvećenoj njemu koju je sročio nepoznati sastavljač, navodno u ime naroda, nehotice priznajući pravi razlog strijeljanja. O tome svjedoči i činjenica da su ga Italijani mogli ubiti bilo gdje drugo kad su ga uhvatili, ali su izabrali baš most, a sačuvana je i fotografija na kojoj se jasno vidi da su ga oni strijeljali – sa strane su vojnici koji su izvršili paljbu, oficir koji je, najvjerovatnije, izdao naredbu i vojnik ili oficir koji fotografiše tijelo Jaukovića. Na njoj i na ostalim koje su u međuvremenu nestale, nema nijednog četnika, a oni se u izjavama navodnih „očevidaca“, koji su svoje iskaze mijenjali onako kako je vjetar duvao, ne spominju imenom i prezimenom. Da ne bi bilo zabune – sačuvana fotografija je iz arhive Muzeja revolucije naroda Jugoslavije, oblast Crna Gora, 1942-08-00! Inače, na čudesno djelo inženjera Trojanovića tokom cijelog rata, ali i svih ovih njegovih osamdeset ljeta, samo je inženjer Jauković podigao ruku sa svojim pomagačima i niko drugi, okomivši se na njega sa 62 kilograma ekrazita, velikom gomilom dinamita i s dvije avionske bombe od po 50 kilograma. Da ne rasporede eksploziv i na ostalim djelovima mosta spriječila ih je mudrost Trojanovića koji nije namjerno predvidio rupe za stavljanje razornih eksplozivnih naprava i masa, a diletacione fuge između svakog lučnog otvora bile su spas za most.

Da li su Lazara Jaukovića, pošto je poticao iz komunističke porodice, na takav čin primorali ucjenom i prisilom predstavnici Vrhovnog štaba, što su i potvrdili neki stariji žitelji iz njegovog kraja, a što je i najprije moguće, jer je neshvatljivo da se jedan takav stručnjak i intelektualac odluči na rušilački čin nečeg čemu se i sam divio, pogotovo što je od strane vlasti Kraljevine bio obilato nagrađen visokom platom i odličnim službenim položajem ili je dragovoljno pristao, sad i nije toliko važno – najbitnije je da je most ostao sačuvan, sem te prve najmanje zapadne stope, koja je odmah poslije rata obnovljena.

Inače, Jauković je rođen 1903. god, osnovno i gimnazijsko školovanje je završio u Pljevljima i u Kruševcu, dok je diplomu građevinskog inženjera stekao na Tehničkom fakultetu u Beogradu. Do 1930. godine je službovao u Nikšiću, a učestvovao je i u gradnji puteva Beograd-Mladenovac i Boan-Bukovica, poslije usavršavanja znanja u Italiji; bio je priznati i uvažavani stručnjak, pa je brzo primljen u Ministarstvo građevina, a ono ga je 1936. godine postavilo za glavnog nadzornog inženjera na putu Bijelo Polje-Prijepolje. Tog ljeta, te 1942. – e skrivao se u pivskom selu Bezuje, a neko ga je prokazao Italijanima, a ko bi drugi do neko od njegovih saradnika i saboraca.

A u blizini spomen ploče Lazaru Jaukoviću, nalazi se spomenik- bista Božidara Žugića. Ko je bio Božidar Žugić? Taj hrabri Durmitorac bio je poručnik jugoslovenske kraljevske vojske, rođen u selu Jezera ( Bare Žugića), koji je junački poginuo 13.-og aprila 1941. godine u Gložanu kod Bačkog Petrovca, kada nije htio da se preda Mađarima, nego je ubio svojeg komandanta koji je izvršio predaju i mađarskog glavnokomandujućeg. Ubijen je zajedno sa svojih 16 saboraca, a potom i pregažen tenkom. Na groblju u Gložanu podignut mu je spomenik, a vlast u Pljevljima dugo vremena nije dozvoljavala grobno obilježje, zato što junak Žugić nije bio komunista i njihov pristalica. Od novca koji je uštedjela njegova majka Marija, poslije njene smrti, porodica je postavila spomenik pored mosta na Tari, sa urezanim stihovima: „Spomen dižem tebi sine, da ti majku želja mine a valovi brze Tare – glas preuzmu majke stare, pa i putnik neka znade zašto Tvoju mladost dade.“

Priča o navodnom rušenju cijelog mosta na Tari poslužila je Đorđu Leboviću i Predragu Goluboviću da sačine scenario za igrani film „Most“, koji je režirao Hajrudin Krvavac, po ugledu na italijanske špaget vesterne, čiji je dio sniman na mostu. Inače, većina tkz domaćih „partizanskih“ filmova rađena je po uzoru na te i američke „kaubojce“ s dosta uzajmljenih scena. Poznati američki glumac Harison Ford, poznat, između ostalog, i po ulozi Indijane Džonsa, snimio je, takođe, neke kadrove na mostu za film „Sila sa Navarona“.

Pošto je najavljeno osvježenje mosta, treba strogo voditi računa da se ne naruži njegov sklad i linija i da ostane sasvim isti, a na ovaj njegov osamdeseti rođendan ne smije se nikako zaboraviti sljedeće, uz napomenu da dimenzije mosta treba još jednom po pravilu premjeriti:

– Tvorac mosta je ing Mijat S. Trojanović iz Beograda.

– Novac za gradnju je odvojilo Ministarstvo građevina Kraljevine Jugoslavije.

– Most je svjetski rekorder po rasponu i visini drvenih skela, koje je osmislio Švajcarac R. Koraj. Visina skele je bila 141/44. , a raspon 116. metara.

– Građa za skelu je dopremana iz šume udaljene 25 kilometara i ručno je tesana; među onima koji su je i sastavljali bili su Radoje Bojović sa Njegovuđe i Ljubo Roćen iz Budečevice. Sa njima je bio i vojvođanski Mađar Štefan Masold, koji je ostao sve dok nije skela sasvim rastavljena.

– Prilikom izgradnje mosta poginuo je samo jedan radnik, Mađar, čije ime, na žalost, nije poznato, i to svojom nepažnjom.

– Svjetski je rekorder i po brzini izvođenja radova na njemu, gradnja je počela 1938. a završena je 1940. godine.

– Svjetski je rekorder i po tome čime je izgrađen – uz pomoć jednog jedinog kamiona „bisinga“ vlasnika Pera Novakovića iz Dubrovnika, koji je svakodnevno dopremao cement iz Solina pored Splita i samo jedne mješalice za beton.

– Šef gradilišta je bio Isak Ruso, nadzornik ing Čedomir Ilić, a izvođač radova je bilo preduzeće „A.D. Andonović“ iz Pančeva.

– Bio je najveći most od armiranog betona u Evropi.

– Među deset je najljepših mostova na svijetu, a u vrijeme kad je izgrađen bio je najljepši u Evropi.

– Most sačinjava pet lukova dužine 366 metara, a dužina najvećeg raspona je 116. metara.

– Visina mosta je 172. metra, mjereno od površine Tare, a 149. metara je dužina ivice najvećeg luka.

– Neistina je da je graditelj mosta inženjer Lazar Jauković.

– Neistina je da je Lazar Jauković, na bilo koji način, učestvovao u izgradnji mosta.

– Netačno je govoriti i pisati da je to most na Đurđevića Tari ili most na Lever Tari, jer ne povezuje ta mjesta, nego je, jednostavno Most na Tari.

A Most na Tari, most sjećanja, most uspomena, most nad kojim lebde durmitorske vile čuvajući ga, most na kojem se osjećamo kao ptice, most kojem se svako divi, most koji je svakom rod, most koji te nosi na leđima kao da ti je roditelj, most koji te naprosto tjera da izađeš iz vozila i da ga pređeš pješice upijajući svaku sliku koje sa njega izgledaju drugačije nego sa bilo kojeg drugog mjesta, most sa kojeg možete da dohvatite oblake i dugu, most koji kad se vratite njemu uvijek izgleda kao da je upravo vas čekao, most koji je svaki put kad se nađete na njemu isti onaj i onakav kao što ste ga i ostavili, a onda uvidite da je i drugačiji, baš kao da je živ, a i jeste živ, jer je dio našeg bića, duboko ugnijezden u našim srcima!