Čast je biti vojnik i služiti svojoj domovini. Neprocjenjiv osjećaj. Ponos. Baš tako kaže i ona – vojnikinja Radojka Cerović, samohrani roditelj četrnaestogodišnje ćerke Jovane. Za poziv vojnika se opredijelila u djetinjstvu, sa željom da čuva svoju domovinu i to se, priča za CdM, tokom  odrastanja nije promijenilo.

U Vojsci Crne Gore je od 2010. godine.

Radojka kaže da je nositi uniformu i oznake Vojske Crne Gore velika čast, a predstavljati simbole svoje države bilo gdje u svijetu, neprocjeniv osjećaj.

Ponosno nosi uniformu. 

Trenutno je na dužnosti  komandira odjeljenja u Vodu veze, Pješadijski bataljon u Danilovgradu.

“Privukla me specifičnost profesije, izazovi i dinamika koji nisu dostupni kroz druga zanimanja. Tada su još uvijek postajale predrasude kada su u pitanju žene u vojsci ali to nije uticalo na moju odluku”, priča Radojka za CdM.

Ispričala nam je kako je to bilo prvi put obući uniformu.

“Prvi osjećaj kada sam obukla uniformu i borbenu opremu bio je neobičan, ali moj unutrašnji osjećaj zadovoljstva govorio mi je da sam na pravom putu, što mi je dalo snagu da istrajem u zahtjevnoj obuci koju mora proći svaki pripadnik Vojske Crne Gore”, ističe crnogorska vojnikinja.

Radojka nema dilemu-svaki životni uspjeh povezan sa podrškom porodice, a u njenom slučaju je za to najviše zaslužna ćerka Jovana. Iako mala, priča Radojka, uvijek je imala razumijevanja za njen posao, pa i kada je Radojka, zbog zadataka nekada bila odsutna mjesec od kuće.

“Kako red i disciplina moraju biti usađeni u svakom ko obavlja ovaj posao, istovremeno sam izvršavala zadatke i brinula o njenom odgoju i učenju”, ističe ona.

Stabilnost i samouvjerenost je motivišu da ispuni cilj u postavljenim zadacima, a kroz lično iskustvo u Vojsci Crne Gore svaki rad i trud se nagradio, što joj je omogućilo napredovanje u službi kroz različita usavršavanja.

A biti vojnik je izazov.

Vojnikinja Cerović kaže da joj je jedan od najvećih izazova bilo učešće u međunarodnoj mirovnoj misiji “Resolute Support” u Avganistanu, gdje je boravila prošle godine u periodu od marta do septembra.

Priča da je o Avganistanu slušala iz iskustava svojih kolega i kroz informisanje na pripremama za obuku.

Ipak, jedno je slušati a drugo doživjeti.

“Za moju porodicu to nije bila iznenadna odluka. Ćerka je u početku negodovala riječima da je suviše mala da bi tako dugo bila bez majke, ali njeno razumijevanje ni tada nije izostalo. Ovaj posao sa sobom nosi i brojna odricanja, pa je potrebno strpljenje i puno razgovora da se porodica pripremi za određene zadatke”, kaže ona.

Prvi izlazak na zadatak bio je ujedno i susret sa avganistanskim i stanovništvom gradom Mazar-e-Sharif.

“Uz oprez, posmatrala sam šta se dešava oko mene, osim obrisa planina u okolini grada. Taj prvi utisak ću uvijek pamtiti. Avganistanska djeca obilježe boravak svih naših kontingenata tamo, jer uvijek trčkaraju u susret našim vozilima, mašu i sa osmijehom pokazuju koliko im je drago što smo tu. Kako smo se približavali centru grada, gužva je postajala sve veća ali i grad pregledniji. Ulice su bile pune ljudi… prevoze se na motoru, trociklu, u automobilima se vozi i po 10 osoba, svi negdje užurbano idu i pravila u saobraćaju nema, što nam je u početku otežavalo prolazak kroz grad”, priča sagovornica CdM-a.

Nastavlja dalje…

“Prodavnice su bile zapuštene, kuće oronule, zgrada skoro i da nema i a pojedini stanovnici žive u zemunicama. Većina je obučena u tradicionalnu nošnju ali na djeci se uglavnom može vidjeti pocijepana odjeća i obuća. Oni žive bez osnovnih uslova za život a to je posljedica rata koji je iza sebe ostavio veliku patnju među njima”, priča ona.

Napominje da mora biti opreza.

“Upravo zbog toga, u zemlji opterećenom sukobima, uvijek moramo biti na oprezu. U misiji sam bila na dužnosti GANER – CLS pa smo moje kolege na istoj dužnosti i ja, imali najveću odgovornost za bezbjednost naših kolega kada smo u patroli sa vozilima i u konvoju, gdje smo prevozili savjetničke timove od tačke do tačke. Tamo su mogući napadi bombaša-samoubica,bimprovizovanih eksplozivnih naprava i napada iz vatrenog naoružanja, a ganeri su prvi koji moraju da uoče ukoliko postoji potencijalna opasnost te o tome izvijeste svog starješinu. U takvim slučajevima reaguje se u skladu sa pravilima i propisima”, priča ona za CdM.

Radojka kaže da straha ima. 

“Doza straha mora da postoji, kako za svoj tako i za život kolega, dovoljno da ne zaboravimo u kakvom se okruženju nalazimo. Taj strah me činio hrabrijom i posvećenijom u izvršavanju zadataka. Bilo je situacija kada nam je bezbjednost bila ugrožena ali dobra pripremljenost koju smo stekli na obuci za misiju, doprinijela je da se sa takvim izazovima izborimo hrabro i profesionalno, onako kako i priliči jednom crnogorskom vojniku. Jedan od zadataka bila je i fizička zaštita savjetničkih timova,koji su sarađivali sa avganistanskom policijom i vojskom. To me činilo još ponosnijom, jer mi je nečija bezbjednost bila povjerena na čuvanje. Ni u jednom trenutku se nije sumnjalo u moj profesionalizam, bez obzira na predrasude o prisustvu žene u vojsci”, ističe vojnikinja.

Na ovakvim zadacima su, kaže, mnogo komunicirali sa avganistanskom vojskom. Dio njih se sporazumijeva na engleskom jeziku pa su pored razgovora o poslu, svakodnevno dijelili priče o načinima života ljudi u Crnog Gori i Avganistanu, našim kulturama, tradicijama, prirodi, porodicama…

Ljudi u Avganistanu su…

“Bez obzira na njihov težak život, gostoljubivi su i ljubazni ljudi, baš poput nas. Uvijek bi ponudili stolicu, čaj i hranu. Oduševio me gest jednog avganistanca koji je radio u našoj bazi Šahin. On ima veliku porodicu i s vremena na vrijeme sam slala hranu, sokove i slatkiše za njegovu djecu. Pred moj povratak za Crnu Goru, u znak zahvalnosti dao mi je minđuše, da ih odnesem na poklon svojoj ćerki”, priča ona.

Nije, kaže,  imala teških momenata tokom boravka u misiji. Najteža joj  je bila odvojenost od ćerke, ali uz svakodnevne razgovore putem društvenih mreža i to je padalo lakše. Radojka  priča da je čak uspjela da organizuje rođendansku proslavu za Jovanu i na neki način upotpuni prazninu koju je osjećala zbog maminog odsustva.

A život u bazi?

Kaže da se može lijepo organizovati.

“Slobodno vrijeme uglavnom sam provodila u teretani, obilaskom prodavnica, jer mi žene čak i u misiji nađemo vrijeme za kupovinu. Takođe, gledanjem filmova, čitanjem knjiga kao i kroz druženje sa kolegama u našem klubu. U bazi su prusutne vojske više zemalja i sa svima smo imali odličnu saradnju. Odakle god da dolazimo, imamo zajednički cilj, a to je da doprinesemo razvoju i stabilizaciji pogođene zemlje kao što je Avganistan”, navodi sagovornica CdM-a.

A onda je uslijedio povratak u domovinu, najljepšu Crnu Goru.

“Vratiti se iz avganistanskog žutila, pijeska i jakog sunca, gdje vlada strah i siromaštvo, u svoju Crnu Goru, za mene je predstavljalo još jedan dokaz da od Crne Gore nema ljepšeg mjesta. Naše prirodne ljepote su neprocjenjive i njima se trebamo ponositi”, dodaje vojnikinja.

Naravno, bila je radosna što su  se iz misije “Odlučna podrška” svi vratili prije svega zdravo i dobro, i što su se još jednom dokazali kao profesionalci koji mogu stati rame uz rame sa pripadnicima bilo koje vojske.

Povratak i zagrljaj

Po povratku kući, na kapiji kasarne je čekala porodica.

“Prvi zagrljaj je bio od moje ćerke, naravno, i tu je zatvoren krug praznine koju sam imala na odlasku sa istog tog mjesta”, navodi ona.

Na kraju, kaže da učešće u mirovnim misijama za nju  znači veliko životno i profesionalno iskustvo. Ponovo bi se prijavila i trudiće se da svojim radom u nastavku stekne uslove da to i ispuni.