Kolegi i meni se urezala u sjećanje rečenica klijentkinje koja je odgovorila na pitanje ko čini porodicu  – “on jedinac i nas četiri sestre”.

A na konsultacije je došla da provjeri kako još bratu, koji kocka, mogu da pomognu jer su mu već i svoje male djelove zemlje koje su odnijele u miraz prepisale iako je on najveći dio nasljedstva potrošio na stil života.

Ovo je samo jedan od primjera iz prakse koji je sa čitaocima FOS-a podijelila psihološkinja Tijana Ignjatov.

Prema njenim riječima, oduzimanje dijela nasljedstva ženskom djetetu samo je jedna od manifestacija ideje ili vjerovanja u nejednakost oba pola.

“Stoga je vrlo vjerovatno da je i do momenta priče o nasljedstvu jedne porodice žensko dijete raslo sa otvorenim ili skrivenim porukama da je ’pogrešnog’ pola, da je manje vrijedna, da su njene potrebe manje važne, da ima manje dozvola… Kako će se te otvorene ili skrivene poruke manifestovati u životu određene žene zavisi od mnogo faktora, ali navešću par koje sam imala prilike da vidim u praksi – pretjerana adaptacija žene tuđim potrebama, problemi sa ženskim organima na tjelesnom nivou, manjak samopoštovanja, odustajanje od svojih autentičnih potreba i motivacija, zamjena osjećanja  (npr. tugom ili depresivnim raspoloženjem zamjenjuje se autentična ljutnja), osjećaj nepripadanja porodici…”, dodaje Ignjatov.

Naša sagovornica kaže i da je skoro radila sa klijentkinjom koja je posle saznanja da ženski potomci neće dobiti ni dio porodične imovine, iskusila jaku tugu, osjećaj odbačenosti i nepripadanja, poniženja i na neki način gubitak porodičnog identiteta.

“Pri tom nije bila važna materijalna dobit jer imovina nije bila velika niti finansijski vrijedna i ona sama je svojim poslom sebe već materijlno i stambeno obezbijedila, nego je bila u pitanju upravo duboka psihološka i emocionalna povreda”, pojašnjava psihološkinja.

Sa druge strane, advokat Nikola Samardžić kaže da je, kada govorimo o praksi u oblasti nasljeđivanja, tačnije položaju nasljednih učesnika u toku ostavinskog postupka, u zadnje vrijeme primjetna tendencija da se svi nasljednici prihvataju nasljednog dijela koji im po Zakonu o nasljeđivanju pripada.

“Kao tradicionalno društvo, dugo godina je bila zastupljena praksa da se sestre odriču svog nasljednog dijela u korist brata i slično, međutim unazad nekoliko godina, sasvim ispravno, sestre ostalih nasljednih učesnika, koje imaju jednaka prava na nasljeđivanje kao i ostali nasljedni učesnici, prihvataju nasljedni dio koji im pripada”, kaže Samardžić.

Advokat pojašnjava da je najbolja situacija ona kojom se predupređuju svi budući problemi i nesuglasice između nasljednika, tj. kada nosilac određenog prava svojine za života rasporedi svoju imovinu.

“To se najčešće radi zaključivanjem pravnih poslova poput Ugovora o poklonu, Ugovora o doživotnom izdržavanju i slično. Svakako, ukoliko se tim pravnim poslovima imovina opredjeljuje trećim licima koji nijesu zakonski nasljednici, treba naravno voditi računa da se istim ne provrijedi pravo koje zakonskim nasljednicima pripada”, dodaje Samardžić. On pojašnjava i da je jednom data izjava o odricanju od nasljeđvanja neopoziva, osim ako ta izjava nije data u slučajevima prinude, prevare ili zablude.

Međutim, danas su to rijetki slučajevi, s obzirom na činjenicu da se nasljednička izjava daje kod Notara koji upozorava na sve pravne posljedice tako date izjave, a posebno na činjenicu da je ista neopoziva.

Rizik od osude i dalje postoji

Psihološkinja Ignjatov navodi i da kulturološke i porodične “trake” poput onih da sestra treba da se odrekne nasljedstva u korist brata ili da ženska djeca dobijaju manji dio nasljedstva u odnosu na mušku djecu, nije lako mijenjati.

“One su nastale u drugačijem vremenu, drugačijem vjerovanju, načinu razmišljanja i uopšte, življenja. Problem je što se vjekovima dalje prenose kao trake koje ne treba preispitivati, ne treba o njima puno misliti nego im se valja i dalje adaptirati. One sadrže trajanje kroz vrijeme, autoritativnost, višegeneracijsku praksu. One su kao rečenice nekog moćnog i važnog roditelja, roditelja jedne kulture i naroda koji kaže ‘to se ovako radi i oko ovoga nema pregovora’. Mijenjanje ovih, kao i uostalom, bilo kojih drugih kulturoloških traka je proces koji zahtijeva ozbiljno preispitivanje, ozbiljnu edukaciju, zaštitu, vrijeme”, dodaje psihološkinja.

Prema njenim riječima, neke porodice i neke žene i danas ostaju u adaptaciji običajnom pravu jer nisu dobili psihološku dozvolu da ovu traku preispitaju – da li se zaista “tako mora raditi” , “zašto se uopšte i dalje tako radi, ima li to i danas smisla”, “kako još može drugačije”?

“A neko ostaje u adaptaciji jer osjeća veliki psihološki, emocionalni i socijalni rizik ako izađe iz porodične i kulturološke adapacije i odluči drugačije vezano za svoja zakonska i ljudska prava. Rizik od osude, nerazumijevanja, psihološkog i fizičkog proganjanja, odbacivanja, tuđe ljutnje… Izlazak iz bilo koje pretjerane adaptacije nije lak, a posebno one koja se tiče napuštanja i mijjenjanja nekog sistema koji traje vekovima. Pogotovu ako nemate dovoljno informacija i činjenica, podrške, povjerenja u zaštitu – da ste psihološki, emocionalno i socijalno bezbjedni kada istupite iz uobičajenih obrazaca”, zaključuje naša sagovornica.

Skoro polovina građana Crne Gore vjeruje da žene ne ostvaruju pravo na imovinu. Istovremeno, većina građana, osam od 10 njih vjeruje da bi žene trebalo da imaju jednaka imovinska prava na nasljeđe kao i muškarci.

Ovo je pokazalo Istraživanje o imovinskim pravima žena nastalo u okviru projekta “I u rod i u dom- snagom zakona protiv imovinskog običajnog prava” koje finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, koje je sprovedeno u februaru ove godine.

U okviru ovog projekta, u cilju edukacije građana nastao je i spot  „Mijenjajmo običajno pravo – ne dijeli djecu, podijeli nasledstvo“.