Svaka peta žena u Crnoj Gori je tokom proteklih 12 mjeseci bila žrtva nasilja. Pandemija COVID-19 ukazala je na neophodnost sistemskog pristupa i otvorenog dijaloga o  zajedničkom odgovoru društva na nasilje, a posebno o neophodnosti pune integracije ženskih nevladinih organizacija koje pružaju podršku ženama žrtvama nasilja u sistem, poručeno je na strateškom dijalogu predstavnika UNDP-ja, Ministarstva finansija i socijalnog staranja i ženskih nevladinih organizacija.

Strateški dijalog održan je danas u okviru projekta „Primjena zakona, mijenjanje stavova“, koji finansira Evropska unija, a sprovodi UN Women, s ciljem zaustavljanja rodno zasnovane diskriminacije i nasilja nad ženama, sa posebnim fokusom na najmarginalizovanije grupe žena, u šest zemalja Zapadnog Balkana i Turskoj. Na dijalogu je razgovarano o statusu ženskih nevladinih organizacija u sistemu socijalne zaštite, sa fokusom na položaj licenciranih nosilaca specijalizovanih usluga za žrtve nasilja, kao i jačanju saradnje sa Ministarstvom finansija i socijalnog staranja u primjeni Istanbulske konvencije i oblasti pružanja usluga žrtvama rodno zasnovanog nasilja.

Daniela Gašparikova, stalna predstavnica UNDP u Crnoj Gori, istakla je da je nasilje nad ženama najekstremnija manifestacija rodnih nejednakosti i najčešće kršenje ženskih ljudskih prava sa ozbiljnim posljedicama ne samo na žene, već na društvo u cjelini.  

„U Crnoj Gori je jedna od tri žene tokom života doživjela nasilje, a jedna od pet u posljednjih 12 mjeseci, dok je povjerenje u institucije nisko – 74% žrtava seksualnog nasilja to nikada nikome nije reklo“, rekla je Gašparikova.

Istakla je da to nasilje ima i finansijske posljedice, što pokazuju i rezultati istraživanja UNDP-a, da nasilje nad ženama košta državni budžet do 0,5% BDP ili oko 18 miliona eura zbog oslabljene radne produktivnosti ili odsustva žrtava nasilja sa posla.

„Pandemija COVID-19 je, nažalost, pokazala da dom nije najsigurnije mjesto za žene žrtve nasilja, zbog čega je UNDP je podržao nevladine organizacije u uspostavljanju 24-časovne podrške žrtvama nasilja, uključujući i kreiranje aplikacije „Budi sigurna“, putem koje one mogu jednim klikom da zatraže pomoć i podršku.“

Gašparikova je ukazala na neophodnost razvijanja održivih i dugoročnih modela finansiranja ženskih nevladinih organizacija koje pružaju podršku ženama žrtvama nasilja, u skladu sa najboljim evropskim praksama koje se oslanjaju na blisku saradnju i povjerenje između ženskih NVO, centara za socijalni rad i policije.

Milojko Spajić, ministar finansija i socijalnog staranja, rekao je da su svjesni činjenice da je potrebno napraviti još konkretnih koraka kako bi problem o kojem su danas govorili bio sistematski i u potpunosti riješen, pogotovo, kako je rekao, imajući u vidu naš mentalitet koji se temelji na brojnim istorijskim prilikama i događajima koji su pogodili zemlju.

„Znam koliki je put Crna Gora prešla od 2000. godine, kada se nasilje u porodici smatralo djelom protiv javnog reda i mira, pa sve do ratifikacije Istanbulske konvencije i njenog stupanja na snagu u avgustu 2014. godine. Ministarstvo finansija i socijalnog staranja je spremno da pruži punu podršku svima, a ja ću kroz budući rad Koordinacionog odbora za praćenje Istanbulske konvencije pratiti rad svih institucija i insistirati na multidisciplinarnoj saradnji, ali i saradnji sa nevladinim sektorom“, istakao je ministar Spajić.

Ljiljana Raičević, predsjednica NVO Sigurna ženska kuća, podsjetila je da je prva ženska NVO u Crnoj Gori osnovana 1996. godine, a da je upravo u Crnoj Gori još 2000. godine, pod rukovodstvom ove ženske NVO, otvoreno prvo sklonište za žrtve trafikinga u Jugoistočnoj Evropi. Zahvalila je UNDP-ju koji je, kako je rekla, prepoznao ulogu i napore pripadnica ženskih nevladinih organizacija, koje godinama rade gotovo na volonterskoj osnovi.

Prema riječima Biljane Zeković, izvršne direktorice Sos telefona za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica, podrška daljem radu ženskih NVO od izuzetnog je značaja za državu Crnu Goru.

„Ako izračunamo koliko košta naš volonterski rad, dolazimo do podatka da samo volontiranje i dežurstvo godinama na SOS telefonima vrijedi više od 10 miliona eura. Rad ženskih NVO jeste od nacionalnog interesa, jer radimo posao države i drugih zaposlenih u institucijama, čime ne kritikujem njihov rad, već ukazujem da državni sistem ne može da pokrije sve potrebe građana i dopre do ciljnih grupa do kojih mogu NVO“, rekla je Zeković.