Nisam imala fejsbuk kada sam bila mala, pa ne mogu da skrolujem po tajmlajnu da bih vidjela kad mi se šta dešavalo. Ali, pamćenje mi je prilično dobro da imam prva sjećanja sa tri godine. Nekad mi je teško u to da pvojerujem, ali se sjećam jednog toplog junskog dana, onako u obrisima, i pamtim više nego što su mi i ispričali.

Taman kad pomislim kakvu rupu imam do polaska u školu, sjetim se da sam uz brata prva slova naučila i prije toga, i da sam s pjesmicama uvijek bila korak unaprijed. Jer smo jedno drugom bili povremeni vaspitači. I evo me odrasla, a kad, ne znam.

Znam samo da pamtim prvi dan u školi kada su smo svi recitovali bilo šta samo da prođe naš red, te da onako sa zubima ko “rasporedom časova” što manje pričamo i što prije sjedemo i utopimo se u masu. Tu mi je falio vrtić u koji nisam išla, ali kao i sve u životu, već tad sam počela da žvaćem ono što mi se nudi pa sažvakala prvi, pa onda i ostale razrede.

Sjećam se bezbrige koja je vladala, sa svim pratećim elementima. Napolje smo išli kad obučemo garderobu “za oko-kuće”, a ulazili kad padne mrak. Telefonom nas nisu mogli dozvati, već smo u sebi nosili neki sat koji nam je govorio da se svakih, makar pola sata, pojavimo na mjesto između kuća, gdje glasovi odzvanjaju kako bismo saopštili roditeljima da ćemo ostati napolju samo još pet minuta.

Svaki dan (čitaj svak idan bez izuzetka) zahvaljujem Bogu što smo u fotofinišu odrasli bez svih tehnoloških čuda koja su nas snašla.

Padali smo i nismo se žalili, nego smo krili jer bi svaki baksuzluk bio crveni ili žuti karton za odlazak u krevet. Bili smo čelični, možda i više nego sad jer smo se oslanjali na ono što imamo, improvizovali i snalazili se.

Nekad, u sokaku, izgledalo je da su svi protiv nas. Od komšinica koje nas zalivaju vodom, komšija koji braneći svoje voćke posegnu za štapom, do kiše koja nam obriše nacrtanu školicu. Da ne pričam o parkiranim autima koji su postajali naši najveći neprijatelji kad nam teren podijele mimo naše volje. Ali usudili bismo se da stative pomjerimo na nešto prometniju ulicu, a lastiš zavežemo na neki stub rasvjete. Odlazak u druge dijelove grada bio je ujedno čin hrabrosti i povinovanja nekim drugim pravilima.  Dobro je poznata ona “NAŠ KRAJ NAŠA PRAVILA”, i to je važilo gdje god da odete.

Svaki dan je bio isti, a tako poseban u svojoj nepredvidivosti. Bilo je samo važno da nikad, ali nikad ne probate da odete kući prije vremena, čak i kada ste morali u toalet, jer to bi značilo “peri ruke i sjedaj za sto” i sile Bpga nije bilo da se ubjedite da vam je ostalo još vremena da ga potrošite. Jednom oprane ruke značile su da nema više prljanja okolo.

Od mnogih pravila pamtim i ono da se znalo ko je najstariji. Nekad je trebalo i godine da prođu prije nego se vi upletete sa svojim barbikama ili klikerima tek tako.

A pamtili smo svaku igračku, tvrdim. Osim onu ćelu za koju kažem da je nisam ni imala. I smatrala sam se posebnom, ali moji se kunu u to da sam je vukla kao i svi ostali ispod miške. Igračke smo sami opravljali, sastavljali i rastavljali, i žmureći bih znala svaku da poznam, ne samo tad nego i dan danas. Barbike su, nekome stajale u kutijama, a neko je svu svoju raskoš pokazivao kroz setove za igru, stolove, šoljice i plakare. To je bilo blago mog djetinjstva, za djevojčice. I porculanac kliker, za dječake.

Sakupljali smo sličice, igrali pola-cijelo, pliz pole i mnoge druge igre koje sad sretnem, ali rijetko. Dječaci su se svađali oko krlje, pričali o cokama, i mrzjeli asvalt koji im je oteo rupe za igranje.

Pravili smo flipere i trokolice, i bavili se manufakturom. Svi su radili ono što najbolje umiju, i gotovi proizvodi su nas kraće zabavljali nego njihova izrada.

Sanjali smo. Budni i u trku. Krili se ispod komšijskih jabuka, krali iz radosti. najčistije. A do te mjere je to bilo u tom vremenu rizičan posao, da sam uvijek maštala da zasadim voćnjak u koji će svi moći da “upadaju”. Ali odrastem i shvatim, to onda nije to.

I mnoge stvari su izgubile smisao.  Ali ne sjećanja koja imamo i djetinjstvo koje nam niko ne moće uzeti.

Slatkiši su bili privilegija i umjesto na karticu, kupovalo se na crtu. Nije još izumrlo, ali se ipak bojim da će uskoro.

I nisu uvijek bili privilegija zbog oskudice, nego što smo spontano učeni da ne može sve sad i odmah. To mi je valjalo za ovaj, i poslužilo bi mi u naredna tri života. Istina, slika kao beba nemam, jer je inflacija derala. Možete li to da uporedite sa današnjom djecom koja imaju hiljade slika prije nego što i počnu da obraćaju pažnju na slikanje?

Inflacija, mrzna riječ sa posebnim potrebama.  Sigurna sam da su svi rođeni u tim godinama makar sto puta čuli priču “da se za jednu platu tada moglo kupiti kilo banana i dva, tri smokija”. Sve ostalo smo dobijali sa sela.

Ali preživjeli smo i zapamtili to da prenesemo na još minimum četiri generacije.  To iz mozga izgleda neće izaći ako i mi ne ponovimo stotinjak puta,

Od kućnih igrarija,  fali mi svaka, ali i to što moja djeca možda neće imati fiksni telefon i onaj stari osjećaj kada ostanete sami u kući kako bi ste slučajnim uzorkom pričali sa nepoznatim ljudima. Uglavnom sa onima iz istog pozivnog broja, čini mi se da za dalje od toga tada nismo ni znali. Nismo imali interaktivne mape, nego glavu puno nekih čudnim informacija koje je trebalo posložiti. Nismo svi imali atlase, nego se dešavalo da u gostima priželjkujemo da nam neko skine sa police tu čudesnu knjigu svih boja i nacija.  I Zmajevu riznicu.  A “1000 zašto, 1000 zato” ako poredim sa današnjim stavom, bilo bi kao da kod nekog u kući zateknete 3D štampač.

Ali imali smo kasete i savršeno ih kombinovali sa olovkama. Sjećate li se manuelnog premotavanja pjesama? Sjećate li se radosti kad ubjedite voditelja na radiju da se ne uključuje u toku pjesme koju ste naručili kako bi je snimili? I sad kad pomislim djeluju mi ko prilično stresna dva, tri minuta. Uz ,noge druge traume iz djetinjstva, sve što mogu reći je da svako vrrijeme nosi svoje breme, ali ne nosi svako knap patike, nego nekad i dva borja veće, za dogodine….

Jedva čekam da sve ispišem, a sada idem jer moram da pravim sok od latica ruže, jer moje barbike su sišle s polica, i traže isključivo to sa ukrasom od maslačka

Piše: Draženka Laketić