Djevojka koja čvrsto stoji na zemlji i ne mijenja se uprkos različitim životnim situacijama, iskrena, uporna i borbena, pa zbog toga uspješno i ostvaruje zacrtane ciljeve. Avanturističkog je duha i voli da koristi svaku ponuđenu priliku u životu. Iako je još mlada voljela bi da izgradi karijeru koja će joj omogućiti da pomogne nezbrinutoj djeci i svim ljudima kojima je neka vrsta pomoći potrebna. Takva je Nikolina Drobnjak, studentkinja druge godine Fakulteta prirodnih nauka u američkoj državi Nju Džerzi, koja za “Pljevaljske novine” priča o školovanju u Crnoj Gori, Americi, porodici, planovima za budućnost…. Rođena je i odrasla u Pljevljima. Poslednji razred osnovne i tri razreda srednje škole završila je u Podgorici.

– Sada sam jedna od “naših” u inostranstvu. Moja ideja za studiranje u inostranstvu javila se 2018. godine kada sam i odletjela preko “bare” . S obzirom na to da sam tada bila treći razred Medicinske škole, smjer farmacija, htjela sam da se oprobam i u srednjoškolskom životu preko. Plan mi je bio da osjetim da li mi odgovara život van Crne Gore, upravo u toj godini dok ne završim srednju pa, ukoliko shvatim da ipak to nije za mene, mogu da se vratim i upišem fakultet u domovini. To je bio period iskušavanja, navikavanja i na kraju odluke za koju smatram da je ispravna – objašnjava Nikolina i dodaje da je imala apsolutnu podršku porodice za ovakvu odluku. Otac je već ranije otišao u Ameriku tako da nije morala brine za smještaj, vizu…

– Prvi put sam se razdvojila sa mamom i sestrom na duže vrijeme, pa mi je bilo jako teško na početku, kad su mi emocije još uvijek bile vrlo klimave. Vremenom se sve sredilo, sada dolazim često u Crnu Goru i ne osjećam prazninu koju sam osjećala kada sam tek došla. Smatram da su roditelji koji sputavaju djecu da jure svoje snove, a pod izgovorom da nisu spremni na razdvojenost, vrlo sebični. Ja sam naučila da nekada moramo da pretrpimo neke momente, da bi sjutra bili srećniji i uspješniji. Vrlo je važno da nam naši najbliži iskazuju bezuslovno razumijevanje i strpljenje. Moja mama jako voli izreku Dalaj Lame koja kaže “Dajte onima koje volite krila da lete, korijene da se vrate, i razloge da ostanu”. Meni je, hvala Bogu, to omogućeno i hvala joj na tome – iskrena je Nikolina . Najviše je, kaže, oduševljavaju profesori.

-Svojim radom i odnosom prema učenicima mnogo se razlikuju od naših profesora. Ono što naši profesori ne mogu ili ne žele da prihvate jeste da će poštovanje od učenika zavrijediti samo ako je ono obostrano. U Americi sam se susrela sa različitim profesorima i kroz srednju školu i kroz fakultet, ali ono što je zajedničko svima njima je što su svjesni svojih kvaliteta, ali stoje čvrsto na zemlji. Profesori u Americi su fokusirani na odnos sa učenicima, a on je vrlo često veoma blizak i drugarski. A kad kažem drugarski ne mislim preopušten. Oni su bliski studentima i samim tim studenti imaju više slobode da zatraže pomoć oko učenja, vrlo često i da razgovaraju sa profesorima o privatnim problemima što je, koliko god nama čudno zvučalo, vrlo realno i vrlo bitno. Predavanja nisu puko iščitavanje udžbenika i skripta nego povezivanje sa svakodnevnim životom – naglašava Nikolina. Ona smatra da su Amerikanci posvećeni emotivnom i psihičkom stanju učenika i studenata i mišljenja je da bi to mnogo više trebalo i kod nas da bude zastupljeno.

– Ne kažem da ne postoji jedan broj naših prefosora koji su posvećeni svemu što se tiče njihovih učenika. Pamtim, recimo, svoju razrednu i učiteljicu, ali to je veoma mali broj u odnosu na desetine prosvjetnih  radnika koje sam tokom školovanja imala. Po meni, to razlikuje naš obrazovni sistem od američkog i u tome je tajna velikog uspjeha svih nas koji odemo preko okeana. Koncept fakulteta mnogo je drugačiji od našeg. Ne želim da kažem da je bolji, jer nisam studirala na crnogorskom fakultetu pa ne mogu uporediti, ali sad mislim da mi ovaj više odgovara – ističe Nikolina. Napominje da na američkim fakultetima ne postoje kolokvijumi, nego samo konstantno učenje, slično kao u srednjoj školi, test je skoro svake treće nedjelje, a u međuvremenu veliki broj zadataka, projekata, istraživačkih radova… Grupe studenata na jednom času su obično male, 25-30 učenika, pa svi djeluju kao jedno odjeljenje. U Americi se bolje uklopila sa internacionalnim studentima nego sa pravim Amerikancima.

– Amerikanci su zaista dobronamjerni i otvoreni za svakoga ko dođe sa strane. U srednjoj školi su me mnogo dobro prihvatili i još uvijek imam nekoliko drugova i drugarica sa kojima sam u kontaktu, ali na fakultetu sam se bolje razumjela sa studentima iz inostranstva. Mislim da se moji ciljevi, ambicije, želje i razmišljanja mnogo bolje preklapaju sa Arapima, Brazilcima, Rusima, među kojima imam mnogo prijatelja, nego sa Amerikancima koji su odrasli u Americi – naglašava Nikolina. Ponosna je ističe, što može da priča o svojoj državi i upoznaje strance sa njenom jedinstvenošću.

– Oni su oduševljani našim prirodnim ljepotama. Studiranje u inostranstvu mi je donijelo mnoga iskustva koja ne bih mogla steći nigdje na našim prostorima. Kada izađete iz svoje zone gdje ste navikli da vam je sve potaman i na gotovo, zaista jeste izazovno navići se na drugačije. Ali, ostvarila sam veliki cilj i zadovoljna sam zbog toga. Odrasla sam brže nego što bih u Crnoj Gori, sazrela i prihvatila se obaveza za koje nisam ni sanjala da ću morati – kaže Nikolina i poručuje mladima koji imaju šansu da nastave školovanje u Americi da bi svaku prilika trebalo da iskoriste i da shvate kao avanturu.

-Svi smo različiti, i ne mogu svi da se uklope u život preko, ali sama činjenica da su pokušali je veći uspjeh od monotonije koju bi imali da su ostali tu gdje jesu. Koliko god bili spremni ili nespremni, svakako će doživjeti mnogo avantura i steći nezaboravna iskustva – zaključuje Nikolina. Od pojave pandemije korona virusa život joj se promijenio kao i svima. – Najveća razlika jeste online nastava. Mnogo je teže učiti na daljinu, samim tim i djelimično biti sam svoj učitelj. Dobru stranu ove situacije vidim u tome što provodim dosta vremena u prirodi. Prije kovida imala sam mnogo brži ritam, “letjela” sa faksa na posao, sa posla u gomilu drugih obaveza. Sad je sve usporenije i okrenula sam se mirnijem životu, što je odlično – ističe Nikolina.

U Americi se očekuje od tinejdžera da rade od 16. godine

Nikolina smatra da se mladi kod nas i u Americi mnogo razlikuju jer smo mi narod koji ranije sazrijeva od Amerikanaca.

-Recimo ono što je nama bilo zanimljivo i aktuelno u osnovnoj školi, njima će biti tek u srednjoj. Student istih godina kod nas i u Americi je potpuno različito izgrađena osoba. Oni su djetinjastiji i imaju nerealniji pogled na svijet i život koji ih očekuje. Ipak, u Americi se od gotovo svakog tinejdžera očekuje da počne da radi kada napuni 16. godina. Obično su to part time poslovi od po nekoliko sati dnevno, koji se rade i u toku radne nedelje i vikendom. Recimo to je jedan “običaj” koji mi se mnogo dopada. Njihova poslovna angažovanost ne zavisi od finansijskih mogućnosti porodice, već ih roditelji uče da stvaraju radne navike odmalena – ističe Nikolina.

Zemlja velikih mogućnosti gdje se živi po šablonu

Amerika je zemlja velikih mogućnosti, gdje se svaki posao koji radite dobro isplati, kaže Nikolinai i dodaje da ako ste spremni da radite veliki broj sati, nerijetko i teške fizičke poslove, sigurno ćete biti dobro plaćeni za to.

– Ovdje se rad cijeni i moguće je napraviti “velike” pare, ukoliko ste vrijedni, pametni, organizovani i ambiciozni. Ali, Amerika, po mom skromnom mišljenju, guta ljude. Ovde se gubi osjećaj za porodicu, za prijateljstva, zajedništvo, za solidarnost. Ovo je država pojedinaca, gdje se jure karijere i pare, a zaboravi se na život i životne vrijednosti. Nikad nemaju vremena za druženja i ne postoji spontanost. Mislim da je moj otac najbolje objasnio Amerikance rečenicom: “Oni svi imaju kuće sa bazenima, a okupaju se tri puta godišnje u tom bazenu.” I zaista jeste tako. Mnogo se radi i brzo se radi, stvaraju se pare koje se ne troše na šta bi trebalo. Ovdje se živi po šablonu – objašnjava Nikolina koja želi da završi školovanje u Americi, da se vrati kući i svojim znanjem doprinose svom narodu.

– Još uvijek nisam odlučila šta ću specijalizirati, razmišljam da to bude oblast koja je slabije zastupljena u Crnoj Gori, pa se nadam da ću imati priliku da služim svojoj državi. Moj posao iz snova je, bez lažne skromnosti, posao koji donosi američku platu, a radi se u Crnoj Gori. Pošto znam da to nije moguće, nadam se da će se naš životni standard povećati kako bi se mi, mladi, a nije nas mali broj koji to želimo, vratili, pa da nam izbor bude – naše planine i naše more. Jer, niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore! – naglašava Nikolina.