Kada smo ga kontaktirali za intervju, malo je reći da se Veseli obradovao. Ovo je, iskren je, prvi put da mu neko kod nas pruži mogućnost da pokaže koliko ljubav prema muzici, ali i stvaralaštvu uopšte, može biti bezgranična. Zato mu nije bilo teško da u šest sati ujutru, po povratku sa jednog festivala, svrati u Podgoricu, a sve kako bi nam što prije predočio svoj život ispunjen notama, dobrim humorom i željom da pjesmom objedini region.

Otkada zna za sebe, kaže, zna i za muziku. Sa polaskom u školu, te savladavanjem prvih slova došla je i iskrena dječija želja da se posveti učenju pjesama i nota.

„Uvijek sam imao neki instrument. Roditelji su mi nabavljali te igračke a ja sam pokušavao da se pronađem u svemu tome. Dovoljno poznajem kako se svira na pet do šest instrumenata. Nabrojaću  harmoniku, tamburicu obavezno pošto sam porijeklom iz mjesta odakle su Pljevaljski tamburaši, prim, gitaru, sintisajzer… Školski sam obrazovan da mogu da pišem tekstove, aranžmane“, počinje Veseli priču za naš portal.

No, iako je nekada sarađivao sa Pljevaljskim tamburašima, potom saradnju nastavio sa brojnim imenima izvorne muzike, objavio nekoliko albuma, kuću napunio peharima i priznanjima, te se i dan danas takmiči na festivalima, u rodnoj Crnoj Gori mnogi su ga čuli tek kada je zasvirao na ulici.

Nije, kaže, to bila želja za bilo kakvom promocijom i performansom već potreba da se u jeku pandemije bori za goli život.

„Na ulicu me izvela borba za opstanak – da izađem i zaradim jer nosim masku a maska mi ne pomaže da budem sit. Žalosno ali je tako. Takođe, izvela me je želja za muzikom. Da ne bih bio u depresiji, da ne bih obolio, sebe sam opredijelio. Idem na ulicu, hrabar sam, posjedujem toga dosta, zašto ne bih? Želio sam da odam i jednu sliku – da je sve u životu snalaženje koje je vrlo bitno u datim momentima. Ja sam se snašao i drago mi je što me neko prepoznao. Ima kolega koje dođu, slušaju me, propjevamo, sjedimo i vratimo se kući zadovoljni“, kaže nam Veseli koji u svakom životnom trenutku traži tračak radosti ne dozvoljavajući da mu bilo šta pokvari dobro raspoloženje.

Nije njega sramota što je ovako zarađivao jer ni na ulici, smatra, ne može da svira baš svako.

„Vrlo je bitna ta srećna okolnost da me neko prepozna i na ulici. U našem narodu je poznato – ko svira na ulici ili je prosjak ili je baš umjetnik. Neka društvo odredi da li sam umjetnik ili ovo drugo. Treba neko da bude veliki virtuoz da bi na ulicu izašao i da poznaje barem onu tematiku u kojoj se nalazi“, priča sagovornik FOS-a.

Muzikom objedinio region

Duže od pet decenija Safet je u svijetu melosa. Osvajao je nagrade poput „Prvog glasa Jugoslavije“ pa sve do onih manjih sa regionalnih festivala koje mu i te kako znače. No, najponosniji je ipak na činjenicu što je u mogućnosti da kroz svoju prvu i najveću ljubav širi toleranciju, mir, jedinstvo… Povezuje narode i narodnosti čuvajući tradiciju i pokazujući da muzika ne smije znati ni za politiku ni za granice.

„Hvala Bogu što su nam note sve iste. Samo riječima možemo da nagrdimo i upropastimo čovjeka, a muzikom ne“, navodi za FOS Veseli dodajući da je melos koji baštini regionalnog tipa.

„Ja bih najradije rekao jugoslovenskog – znači ono što je moja generacija slušala, pjesme koje su pjevljive i čija je muzika prepoznatljiva. Po mom mišljenju to su reprezentativne grupe, reprezentativni pjevači…“

Zato mu je, kaže, žao kada postoji i najmanja naznaka da neke tradicionalne numere padaju u zaborav, te preduzima svaki korak kako bi i sam kroz očuvanje starih vrijednosti ostavio trag iza sebe.

„Čak sam snimio album koji se zove ’Sačuvati od zaborava’. Sakupio sam 24 pjesme iz regiona i napravio cover. Izvodim ih onakve kakve jesu, bez ikakve obrade jer sam i sam danas osjetio šta se radi. Omladina i mnogi savremeni muzičari uzmu nečije poznato djelo i obrade ga na svoj način. Neko mijenja tekst, neko muziku i ništa tu ne ostaje. Ne može se tako sačuvati kulturno nasljedstvo“, priča nam Veseli dodajući da ako išta treba da se sačuva to su svakako nezaboravni stihove na primjer jedne Ksenije Cicvarić, Mirka Rondovića i slično.

Neko je ko redovno obilazi region te je u srcu našeg muzičara duboko utkana ljubav prema svakom kraju koji je pohodio i čije je pjesme imao prilike da čuje. Trudio se da ih nauči i, iz poštovanja prema ljudima u čijem kraju boravi, redovno ih izvodi.

„Odem u Vranje i naučim par vranjanskih, odem u Makedoniju, odem u Vojvodinu… Ja se jednostavno prilagodim društvu. Tri godine sam sarađivao u Skadarliji gdje se uče šansone i sevdalinke, gdje se pjevaju u pravom stilu i smislu…“, iskren je Veseli.

U regionu nagrađivan, u Crnoj Gori ga ne znaju

Iako je cijeli život predan muzici kod nas, iskren je, nikada nije uspio. Od 2011. ima status samostalnog umjetnika u Crnoj Gori, no prepoznat nije. Ali, ne žalosti ga to. Srećan je što ima priliku da piše i pjeva o svojoj zemlji, a muzika će već naći put do uha onih koji žele da je čuju, baš kao što se to desilo i na novskom šetalištu.

„Ne prepoznaje se ništa. Dolaze sve jedni te isti ljudi, ko jednom ’uleti’ u to medijsko društvo ne vadi se. Postoje i festivali ali evo, ja sam 13 puta predavao za festivale na teritoriji Crne Gore. Volim Crnu Goru, pisao sam pjesme o svom gradu, nastojao da odam jedno poštovanje i od 13 puta nijednom nisam prošao konkurs. Za zadnji festival sam poslao sedam pjesama, isto nijedna nije prošla. Ne znam zašto. Mada ja se ne kajem, ja sam moje prošao. Nisam ljubomoran, ispunjen sam, samo nisam prihvaćen“, iskren je Veseli koji dodaje da makar festivala u regionu ne fali.

Kaže da ih ne propušta jer ga vuku druženja, pjesma i merak. Nagrade nisu bitne koliko to da se bavi onim što voli, a to možda i ponajbolje svjedoči o njegovoj skromnosti. Naravno, kada smo kod skromnosti ne smijemo zaboraviti i jednu jedninu muzičku želju koja je zavisila isključivo od nečijeg trenutka dobre volje.

„Želio sam da se pojavim u programu. Ne moraju ni da me najave niti moram da pričam nešto. Dovoljno je samo da me nakratko kamera ’vidi’. Toliko godina sviram a da me niko nije prepoznao. Dolazio sam ja i do novinara i do muzičih urednika, ali idem dalje. Ni sa kim se nisam zavadio, volim muziku, volim svoju zemlju“, navodi Veseli i dodaje da će „za ovo društvo ostati samo jedan umjetnik.“

„Evo i ovo vam moram reći – imam vikendicu u kanjonu Tare. Prošla je struja tuda i niko me nije obavijestio. Svi imaju struju ja je nemam. Prošla mi je i voda pored kuće. Ja sam se samo nasmijao na to, dok me oni pitaju ’a kad ćeš nam pjevati?’ Dosad sam tri albuma objavio na Jutjubu, četvrti će biti ovog ljeta. Ja nisam tamo sebi množio preglede nego idem prirodno. 14 ili 15.000 pregleda su mi draži od milion i po. Ipak je to neko pogledao.“

Ne možemo a da se ne osvrnemo i na brojna poznanstva. Sjeća je naročito jednog susreta sa čuvenim Zvonkom Bogdanom, ali i situacije koja mu se nedugo zatim dogodila u rodnim Pljevljima.

„Ja sam imao priliku da učestvujem barem jedno četiri, pet puta u Vojvodini. Imao sam takozvane matrice koje sam pravio i on je pjevao uz mene i slikali smo se. Kad je došao da gostuje u Pljevljima, pojedini redari me nisu prepoznali, ili nisu htjeli da me prepoznaju, a samo sam htio da pozdravim čovjeka. On mi maše otud a oni kažu ’Nemoj, nemoj Veseli ipak je to Zvonko’. Nisu me pustili ni da ga pozdravim.“

Takođe, ne propušta priliku da se obrati mladim muzičarima te da ih ohrabri da se od snova ne smije odustati.

„Ono što vole neka rade. Ako osjete da su ih privukla neka djela nemoj nikad da ih obrađuju i prepravljaju. To je jedan grijeh koji se radi u savremenoj muzici. Obradom djela izgubićete to kulturno nasljedstvo. Ne možete vi u muzej ući i neke nošnje prepraviti sad drugom svilom ili Versaće dugmadima. Ja volim to tako da njegujem ali i da pomenem naše stare nosioce pjesme…“, poručuje Veseli za kraj razgovora za FOS.

Na rastanku takođe, ne zaboravlja ni da se zahvali. Dok prati našu ekipu poručuje:

„Čim budete imali veselje, odužiće se vama Veseli. Hoćete narodnu, zabavnu, ma koju god numeru…samo zovite i ima da napravim spektakl.“