Uoči odlučujućeg polufinalnog susreta na Završnom turniru u Londonu između Novaka Đokovića i Rodžera Federera, švajcarski list „Noje cirher cajtung“ donosi tekst indikativnog naslova: „Treći čovjek“.

Novak Đoković nikad nije krio da ga zanima samo da bude najbolji. Njegova rana mladost je obilježena ambicijama koje su bili gotovo bolesne. Grabio je za pobjedama, grabio za priznanjem. I tada, na vrhu uspjeha, survao se u prazninu. Mučen sumnjom u sebe, vratio se na Kopaonik u srpskim brdima gdje je njegova karijera nekada počinjala. Pokazao se pred zidom u koji je udarao prve teniske loptice i koji je sada pun rupa. Na jednom video-snimku, on vidno dirnut kaže: „Rupe u zidu potiču od bombi. To je potresno. S druge strane, lijepo je vidjeti da zid i pored toga još stoji“.

Kopaonik se nalazi na srpsko-kosovskoj granici. Za vrijeme rata su jedinice NATO tri mjeseca prekrivale taj kraj tepihom od bombi. Ožiljci do danas nisu izliječeni. Niti na terenu, na kojem je Đoković udarao svoje prve lopte, ni u njegovoj duši. Đoković korača terenom, bilježi neutješnu sliku kamerom mobilnog telefona. Pred jednom kolibom koja jedva stoji, zaustavlja se: „Ovdje smo imali mali prostor na kojem bismo se odmarali, gdje smo palili vatru“. A onda prelazi sa engleskog na srpski jezik. Onaj ko hoće da zna ko je Đoković, šta ga pokreće i zašto mu je uspjeh za nijansu važniji nego svim njegovim takmacima, mora da pogleda taj video-snimak. U njemu je sažeta esencija njegove egzistencije.“

Najbolji igrač u ovom trenutku

Đoković ne igra samo za sebe. On igra za Srbiju. Zato je u svojoj zemlji heroj, a u ostatku svijeta autsajder. Nema drugog igrača koji ima dva tako različita lica kao on. Pored terena Đoković može da bude najšarmantniji čovjek. A na terenu postaje ratnik. Taj nemilosrdan, neumoljiv dio svog bića simboliše scena sa Otvorenog prvenstva Australije 2012, kada je pobijedio Nadala u najdužem Gren slem finalu u istoriji, poslije 5 sati i 53 minuta, i pobjedu proslavio cijepanjem dresa sa grudi.

Novak Đoković je najbolji igrač tenisa u ovom trenutku. Niko u deceniji nije osvojio više velikih turnira od njega. Od 2010. naovamo je osvojio 15 od svojih 16 Gren slem titula i 29 od svoje 34 masters-1000 titule. Između 2012. I 2015. je četiri puta uzastopce pobijedio u finalima ATP. Poslije prvog trijumfa u Vimbldonu 2011. je prvi put postao broj 1. Otada je imao taj rang tokom 275 nedjelja. Ako Đoković ove nedjelje u Londonu bude bolji od Nadala, završiće šesti put godinu kao najbolji u sezoni i tako izjednačiti rekord Amerikanca Pita Samprasa.

To je statistika jednog izuzetnog igrača. Pri tome Novak Đoković ima samo 32 godine. Poslije pobjede u Vimbldonu u julu nije ostavio mjesta sumnjama da hoće da napadne i Federerove rekorde od 20 Gren slem titula i 310 nedjelja na prvoj poziciji. Ako ostane unekoliko zdrav, moguće je, čak je i vjerovatno, da će mu to uspjeti.

U sjenci Federera i Nadala

I pored toga, kada se radi o naklonosti gledalaca, on ostaje treći čovjek. Đoković nije samo u sjenci Rodžera Federera, već i u sjenci Rafaela Nadala. I to ne muči samo njega, već i čitavu porodicu. Majka Dijana je nedavno u jednom intervjuu za indijsko izdanje magazina GQ rekla da publike ne može da se pomiri s tim da je njen sin bolji od Federera i Nadala. Publika poštuje Novakov uspjeh, ali čim igra protiv Federera, publika navija za Federera“.

To će biti tako i u četvrtak, kada Đoković u finalu ATP bude igrao za plasman u polufinale. Publika neće kriti na čijoj strani su njene simpatije. Moguće je da će i biti na granici fer ponašanja. Možda će je i prekoračiti kao u finalu Otvorenog prvenstva SAD 2015, kada protiv Đokovića nije bio samo Federer, već i 90 odsto publike. Đoković u takvim trenucima obično utone u sebe. I vrati se ruševinama svoje mladosti, na Kopaonik. Rupe u teniskom zidu se pretvore u naprsline na njegovoj duši i pretvore ga u viteza koji mora biti pobijeđen ne jednom, već dvaput, pa i triput, a možda čak i četiri puta, prije nego što zaista padne na zemlju.

Federer zna koliko će onda biti teško pobijediti Đokovića. Lista njihovih dosadašnjih 48 mečeva je puna većih i manjih drama, koje su se najčešće završavale pobjedama Đokovića. U godinama 2010. i 2011, Federer je dvaput izgubio u polufinalu nakon dvije propuštene meč-lopte. Izgubio je 2014. u Vimbldonu, 2015. u Vimbldonu i na US-openu u tri Gren-slem finala. A ovog ljeta je rivalstvo kulminiralo u finalu Vimbldona, gdje je Federer i poslije dve meč-lopte izgubio. Publika je željela da Federer pobijedi. Bodrila ga je do posljednje razmjene lopti. Đoković je kasnije rekao da je pokliče „Rodžer, Rodžer!“ u svojoj glavi pretvorio u „Novak, Novak!“. Tako razmišlja neko ko ima misiju. Ona još nije okončana. Novak Đoković se bori dalje. Za sebe, za Kopaonik.