Nekada puna i ljudi i života, pogranična sela u Srbiji danas su sve praznija. Ono malo ljudi što je ostalo, uz šalu kaže da im sada umesto komšija na kafu „svraćaju“ medvjedi i vukovi, jer je njih za razliku od ljudi sve više. Bistrog humora i vedre naravi ovim planincima ne nedostaje i oni koji su ostali ne žele da napuste svoje ognjište. Primer jednog od „življih“ pograničnih sela u Srbiji su Sastavci kod Priboja, koji su smješteni na tromeđi Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ne zna se ko je crtao međudržavne granice, ali činjenica je da one prolaze kroz spavaće i dnevne sobe, ali i kroz groblja. Mještani često kroz šalu kažu da tamošnji domaćini kazan založe u jednoj, a rakija poteče u drugoj državi.

– Meni je pola imanja u Srbiji, a pola u Bosni. Porez pola plaćam jednoj, pola drugoj državi. Ima tih dosta specifičnih situacija u našem selu, zbog te iscrtane granice. Najupečatljivije je na primjer, na groblju. Jedan kamen je granica. Sa desne strane Srbija, sa lijeve Bosna. To znači da su mojim pokojnim roditeljima noge sahranjene u Srbiji, a trup i glava u Bosni. Kapela nam je na teritoriji Rudog, a sveštenik nam dolazi iz Priboja. Sve su to neke priče koje su vezane samo za ova pogranična sela. Ima tu dosta nekih administrativnih peripetija, ali ovde živim od rođenja i navikli smo sve to nekako da prevaziđemo, prilagodimo se i živimo normalno, kaže mještanin sela Sastavci Rajko Marković.

Velike muke Pribojaca počele su onog dana kada se raspala bivša Jugoslavija i ucrtala se do tada nepostojeća granica. Iako su čitavog života živjeli kao državljani jedne zemlje, nakon raspada jedan brat se probudio u Bosni, a drugi u Srbiji.

– Struju i ostale račune plaćamo u Priboju, poštar naš radi u dvije države takoreći. Nije ni njima lako, kuće su rašrtkane. Ali, ono što meni najteže pada jeste da je sve manje ljudi i djece u selu Sastavci. Nekada je škola bila puna, danas ima samo oko 15 učenika. To je sudbina ovih udaljenih sela, dodaje Rajko.

Četiri puta pređu granični prelaz prilikom jednog odlaska u Priboj

Njegova supruga Biljana ostala je bez posla i sada se bavi poljoprivredom, ima jednu kravu a mlijeko, sir i telad kad ih ima prodaje natkupcima. Plasman proizvoda je otežan upravo zbog geografskog polažaja sela u kom živi.

– Mi kad idemo u Priboj moramo da pređemo četiri puta granicu, granični policajci imaju razumjevanja za nas mještane pa i ne čekamo uvijek u kolonama, ali svakako što bi nam trebalo pola sata do Priboja, mi sa graničnim prelazima ostavimo duplo duže vremena u putu. Značilo bi nam kada bi i ovde kod nas bila neka seoska zadruga, kako bi mogli da plasiramo naše proizvode. Ovako sve nekako ide teže i zaobilaznim putem. Mi smo se ovde nekako saživjeli sa svim tim situacijama koje sa sobom nosi život u pograničnim selima, ali nadam se da će i nadležni obratiti pažnju na nas, da nam se bar malo olakša, kaže Biljana.

Neki od mještana sela Sastavci živi na teritoroji Bosne i Hercegovine, a čitav svoj život radili su u Srbiji, zaradili penziju tamo, telefonski priključci i sve ostalo im je iz takoreći susjedne zemlje. Kažu da su ponekad mogući problemi sa signalom mobilnih telefona i roming, ali kako kažu navikli su se na sve te peripetije.

– Ipak, ne bi bilo loše da se malo obrati pažnja na nas mještane pograničnih sela. Nekako kao da smo uvijek u zapećku, rijetko kad nas obilaze državnici, i jedne i druge države. Djeluje kao da smo „čardak, ni na nebu ni zemlji“, dodaju mještani.

Sveto Vilotić je predsjednik Mesne zajednice, ali i poštar. Kaže da kako bi podijelio svim poštu, nekoliko puta dnevno ide iz Srbije u Bosnu i obrnuto i tako preko dvadeset godina.

Veliki problem mještanima predstavlja činjenica da su im sve institucije fizički na teritoriji BiH, a u nadležnosti Srbije. Škola, policijska stanica, prostorije mjesne zajednice i prodavnica su iz Srbije, a na teritoriji su opštine Rudo, bosanska policija obezbjeđuje skupove koje se organizuju na teritoriji Srbije.

Mještani čekaju rekonstrukciju lokalnih puteva

Putna infrastruktura na području sela Sastavci u poprilično je lošem i dotrajalom stanju, iz državnog vrha obećana je rekonstrucija glavnih putnih pravaca kroz ovo selo, ali to se još uvijek čeka.

– Ne treba nama mnogo, samo da kad su kiša i snijegovi da možemo proći i doći do naših kuća. Ne treba nam nikakva pista, mi vozimo polako, nemamo neka skupocjena vozila. Samo da možemo proći kad krenu kiše i snijegovi to je jedino što nam treba. Mi smo ljudi koji su rođeni i odrasli ovde, nismo mi navikli sad na neke posebne uslove i tretmane. Značilo bi nam samo ovaj postojeći put, da se malo popravi, dodaje Rajko.

Bratstvo-jedinstvo ipak jače od svega

Međutim, u svemu tome ima jedna dobra stvar. Ova granična zavrzlama nikada nije sprečavala mještane sela sa tromeđe da žive složno i međusobno pomažu. Već pola vijeka svake godine imaju i organizovao okupljanje gdje se druže i takmiče u brojnim disciplinama. Ovo sportsko okupljanje koje slavi zajedništvo, održalo se čak i tokom pandemije korona virusa, stoga ima jednu od najdužih tradicija kad su u pitanju manifestacije u Srbiji.

– Da je ovo mjesto jako popuplarno pokazuje podatak da se na ovom mjestu jedne godine, sakupilo preko 40 fudbalskih klubova da odigraju meč. Dešavalo se da onaj ko se takmiči u disciplini bacanja kamena sa ramena, nekoliko puta napravi međunarodni incident i kamen prebaci iz Srbije u Bosnu. Najvažniji su dobri međunarodni odnosi, da nije toga ne bi ni ovo selo živjelo. To je takođe pokazatelj da ne možete razdvojiti nešto što je nerazdvojno, a to su ljudi, sudbine ali i istoriju – zaključio je Lazar Rvović, predsjednik opštine Priboj.

Selo Sastavci od Priboja je udaljeno 16,8 kilometara a od Rudog 17,3. Do Pljevalja u Crnoj Gori relacija je ipak malo veća i iznosi 35,7 kilometara. Broji nekoliko stotina žitelja, koji iako ih granice razdvajaju žive složno decenijama unazad.