Ane Haferkorn i Georg Štajn hitno traže povoljan stan. Imaju dvoje djece i rade od kuće. Porodici je potreban najmanje četvorosoban stan u provincijskom gradiću Špejeru ili okolini. Mogli bi da plate oko 1.600 eura mjesečno zastanarinu.

– Lijepili smo plakate po staračkim domovima i vrtićima, dijelili letke, razgovarali sa ljudima na ulici ili u kafićima, dali oglase u novine. Konkurencija je jednostavno prevelika – kaže Georg Štajn. Ponižavajuće je kad ne dobijete čak ni odgovor, žali se mladi otac, piše Dojče vele (DW).

Teško pristupačno

Stanarine u Njemačkoj godinama vrtoglavo rastu. Prema istraživačkom institutu „Empirika“, stan od 60 kvadratnih metara u Berlinu koštao je 2024. godine 650 eura, bez komunalija.

Ostali gradovi, poput Frankfurta na Majni ili Štutgarta, još su skuplji. Tamo je stanarina 790 eura, odnosno 800 eura. Minhen je najskuplji sa 1.150 eura. Čak i uz dobre i sigurne poslove, mnogo ljudi biva odbijeno prilikom traženja stana.

– Ljudi kao što su policajci, medicinske sestre, ali i samohrani roditelji, kao i oni sa stranim prezimenima, često su zanemareni. Njihova situacija posebno je loša, ali u stvari sada je pogođeno čitavo društvo, a ne samo oni s niskim primanjima – kaže Lukas Zibenkoten iz Njemačkog udruženja stanara.

Problem je poznat odavno. U borbi protiv visokih stanarina bivša vladajuća koalicija namjeravala je da podstakne stanogradnju.

Plan je bio izgradnja 400.000 stanova godišnje, od čega bi 100.000 bilo subvencionisano. Ali, prema procjenama stručnjaka, do 2024. izgrađeno je samo nešto više od polovine.

Građevinarstvo u krizi

Prema mišljenju Zibenkotena, niko ne bi trebalo da na stanovanje troši više od trećine raspoloživog prihoda domaćinstva. U stvarnosti, milioni ljudi izdvajaju više od 40 odsto, a stotine hiljada i više od 50 odsto, kaže.

A građevinska industrija je u dubokoj krizi. Neizvjesnost među potencijalnim kupcima osjeća se svuda.

Lars Dil je šef projekata u jednoj građevinskoj firmi u Frankfurtu i kaže da mnogi kupci to što čekaju na kupovinu stana pravdaju time što se nadaju da će pasti kamate ili troškovi izgradnje.

On se, međutim, plaši da će gradnja u budućnosti biti još skuplja. Mnogi radnici su, kaže, zbog krize napustili tu privrednu granu. Kada bi i moglo više da se gradi, nedostajalo bi radnika.

– Apsolutno su nam potrebni kvalifikovani radnici iz inostranstva da popune te praznine, ali tim ljudima je potreban i smještaj, a to opet komplikuje situaciju – ukazuje Dil.

Zbog loše ekonomske situacije, kaže, gradi se mnogo manje kuća za jednu ili dvije porodice nego prije nekoliko godina.

Situacija bi mogla još da se pogorša

Ekonomista Matijas Ginter sa instituta „Pestel“ procjenjuje da će situacija za podstanare biti još gora: „Ranije je privatno domaćinstvo moglo da finansira porodičnu kuću sa 1.100 do 1.200 eura, a danas je potrebno 1.700 do 1.800 eura. To je za mnoga domaćinstvima previše, mnogi to sebi ne mogu da priušte.“

To je naravno problem i za tržište iznajmljivanja stanova.

– Taj nedostatak vlasništva nad kućom jednostavno znači da ljudi ostaju u svojim stanovima i više ne oslobađaju stanove za iznajmljivanje – kaže Ginter.

A prije svega nedostaju socijalni stanovi. Prema Ginteru, 1987. je samo u Zapadnoj Njemačkoj bilo oko četiri miliona socijalnih stanova. Danas ih je samo 1,1 milion, što je manje od pet odsto stambenog fonda za iznajmljivanje. To znači socijalni stanovi više ne utiču na smanjenje cijena.

Za one koji primaju socijalnu pomoć država pokriva troškove smještaja. Ali, kritičari prigovaraju da se tu često lako prihvataju visoke najamnine koje određuju stanodavci.

– Ako se u pojedinim gradovima plaćaju troškovi smještaja od dvanaest eura po kvadratnom metru ili više, tada to običan čovjek s nižim primanjima više sebi ne može da priušti, a oni koji dobijaju socijalnu pomoć mogu. To dovodi do velikih društvenih problema, a na kraju država time dodatno podstiče rast stanarina, jer prihvata tako visoke troškove smještaja – kaže Ginter.

Primjer iz Rojtlingena

Postoje moguća rješenja – jedno od njih nudi Rojtlingen u pokrajini Baden-Virtemberg. Tamo se gradonačelnik Tomas Kek bori protiv stambene krize. Maksimizacija profita u javnoj stanogradnji pogrešan je pristup, smatra on. Zato je potrebno smanjiti očekivanja o vraćanju ulaganja, pa onda mogu da se grade stanovi.

Nedavno je u Rojtlingenu izgrađeno stambeno naselje sa ukupno 76 stanova. Prosječna najamnina za subvencionisane stanova iznosi 8,88 eura po kvadratnom metru, a čak su i stanovi finansirani bez državne podrške znatno ispod nivoa prosječne stanarine na tržištu.

To je možda prvi korak, ali ubuduće će svi akteri morati da preduzmu mere kako bi se suprotstavili nedostatku stambenog prostora.

– Javni sektor, stanogradnja firmi, institucije, crkve, sindikati… Samo ako se svi udruže, možda ćemo uspjeti da u narednih 30 godina ponovo izgradimo fond društvenih stanova koji smo nekada imali u Njemačkoj 1970-ih i 1980-ih – kaže Kek.

Dovoljno stanova tek za 30 godina? Da bi to funkcionisalo, udruženja pozivaju na mjere finansiranja poput povećanja poreza na nasljedstvo za superbogate i nove, nebirokratske programe finansiranja.

Ali i tada bi se situacija u startu pogoršala, jer u stanove koji nisu danas izgrađeni, ne može se sjutra useliti. Za sljedeću njemačku vladu biće ogroman zadatak da preduzme bar prve korake.