– U dva mjeseca od imenovanja na funkciju ministar vanjskih poslova, Đorđe Radulović, od izjava do intervjua, sa ili bez “standing ovations”, pokazivao je nekompetentnost, ali i nepoznavanje i nepoštovanje zakona i Ustava Crne Gore, smatra Andrija Nikolić, poslanik DPS-a.

Tako je, ukazuje Nikolić, Radulović u jednom trenutku za sebe prigrabio eksluzivno pravo da opoziva nepodobne ambasadore, zatim je to ovlašćenje pokušao da suprotno zakonu, prenese na Vladu, te “smislio” kako predsjednik samo “formalno potpisuje opoziv ambasadora”?! Juče je otišao korak dalje, pa se dosjetio Bečke konvencije, tumačeći je naravno pogrešno, kako bi nekako zaobišao Ustav po kojem “Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore”

„U svom  “lovu na ambasadore” Radulović pokušava da iskoristi sve što mu na pamet padne, ne bi li njegov pristup “oblati i kompromituj” rezultirao ljudskom degradacijom diplomata koji su časno radili svoj posao. Ne brine ministra Radulovića to što se njegova fiksacija, usmjerena na osvetu prelama tamo gdje ne bi smjela, nanoseći štetu međunarodnom ugledu i reputaciji države Crne Gore. Iako pokazuje makijavelističku potrebu da primijeni sva sredstva, kako bi došao do svog cilja, Radulović prenebregava činjenicu da je Crna Gora pravna država i da sva njegova “inventivna” rješenja moraju biti u saglasnosti sa Ustavom i zakonima“, ističe Nikolić.

Nesporno je da je Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima članom 43 na koji se pozvao ministar, definisano da funkcije diplomate prestaju, između ostalog, notifikacijom države koja akredituje, državi kod koje se akredituje.

Međutim, Nikolić ukazuje da „država koja postavlja ili opoziva ambasadore, mora najprije da ispoštuje svoje ustavno-pravne norme i procedure, da bi po pitanju opoziva ambasadora, država – sa kojom se identifikovao ministar Radulović, isključujući nadležnosti njenog predsjednika – uopšte mogla da komunicira sa državom prijema“.

Tako da će, po njemu, Radulović, prije ili kasnije, morati da prihvati da je u sprovođenju svojih zamisli iniciranih revanšističkim nagonom, ipak jasno ograničen Ustavom i zakonima, i da svakim drugačijim tumačenjem sopstvenih ovlašćenja gazi najviše pravne akte države čiji je ministar, što može da ima dugoročne loše posljedice.