Piše: Goran Danilović, funkcioner Ujedinjene Crne Gore

Sve će nam biti uzalud, ne budemo li ubrzo promijenili sastav Tužilačkog savjeta, ne bude li se, dakle, hrabro ušlo u promjene Zakona koji je svojevremeno prilagođen onoj mučnoj političkoj stvarnosti.

Da smo svojevremeno mislili i drugačije, da smo se nadali da će neobične procedure za izbor prvog čovjeka Tužilaštva popraviti stanje, danas treba da zaključimo da nigdje i ni u jednoj instituciji nije tako uspješno betonirano i zamrznuto stanje kao tamo.

Da je ikada prije u Crnoj Gori bilo makar jedne demokratske promjene vlasti ondašnja rješenja u sferi tužilaštva mogla su imati dubokog smisla. Kada smo, međutim, na nikad promijenjeno stanje nakalemili pravila koja tužioce čine nedodirljivim, pojedinci koji su još u onom jednopartijskom sistemu počeli karijere i naučili da služe i druže s liderom partije, shvatili su da ih je pogledao neki jednpartijski Bog, da nikada neće morati da odgovaraju, da je njihova nedodirljivost vječnija od svake opjevane vječnosti, da imaju svoj svijet i „oko njega kineski zid“.

Za promjenu tog pregaženog i prevaziđenog zakonskog rješenja sada treba podrška Evrope, „Venecijanaca“ i gotovo saglasnost tužilačkog džet-seta.

Bez podmlađenog i operativnijeg tužilaštva na svim nivoima, bez mogućnosti izmjena u hodu, bez uvođenja konkurencije unutar sistema i izdizanja odgovornosti na najviši nivo, svaka politička promjena biće obesmišljena.

Policija bez preduzimljivog tužilačkog vođstva samo dijelom može pokazati novo lice. Taj dio je nedovoljan da se osjeti nova energija i najbolje namjere. Učmalost, nezainteresovanost za stvarnost, tromost i bahatost na mnogim nivoima Tužilaštvo je pretvorilo u prijetnju. Pravda odavno nije „spora ali dostižna“ – pravda je postala iluzija i uzaludno nadanje.

Moramo biti hrabri.

Ako igdje treba rizikovati nerazumijevanje međunarodne zajednice, ako treba rizikovati neku negativnu ocjenu, onda je to u procesu oslobađanja Tužilaštva. Slab kompromis na štetu najskuplje plaćenih demokratskih procesa predstavljao bi političko samoubilaštvo.

Naše promjene nakon decenija nesmjenjivosti izvršne vlasti nisu donijeli stranci, novac moćnih lobističkih organizacija, otvoreno svrstavanje moćnih NVO na našu stranu ili sankcije i pritisak na bivši režim. Ne, naprotiv. Ovo je pobjeda izvojevana uprkos svemu. Ovo je bila pobjeda upornih političkih organizacija, tradicionalnih institucija od najvećeg povjerenja, upornih i hrabrih nezavisnih medija, domaćih NVO koje nisu odustajale i kohabitovale sa Vladom, i nikada ne zaboravimo, pobjeda građana koji su dugo pekli zanat otpora jednom surogat režimu kakav skorije nije vladao na jugoistoku Evrope.

Mi nismo dužnici strancima, nego bi morali da nas posmatraju sa zavidnošću i poštovanjem. Morali bi ali znam da neće.

Međutim, ovoga puta mi je mnogo više stalo do konsenzusa u okviru pomenutih grupa i organizacija koje su promijenile Crnu Goru, nego do apsolutne podrške Venecijanske Komisije.

Ne radi se pri tom ni o kakvom mijenjanju kursa, ni ličnom, ni stranačkom, prema evro integracijama i budućnosti, nego o samopoštovanju bez kojega se ne može ni korak dalje.

Nije ovdje pitanje razumijemo li mi Evropu, nego je li Evropska birokratija dužna da razumije nas? Dužna je i to jednoj od najmanjih zajednica na tlu Evrope, koja je smogla snagu da baci na koljena jedan od najkorumpiranijih režima podržavan često, otvoreno i prećutno, od onih koji su važili za učitelje demokratije.

To što Evropa nije „umjela da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj“ nije naš problem nego sistemska falinka demokratskih zajednica na Starom kontinentu. Tromost, nezainteresovanost za sudbine malih naroda i neosjetljivost za tuđe stradanje već odavno su poslovične vrline naših zapadnih partnera.

Mi nismo imali Majdan i obojenu revoluciju importovanu odnekud. Naš podvig je u velikoj pobjedi na koju partneri nisu računali.

Ono što nam je ostavljeno u nasleđe, a što nam još uvijek drži okove na nogama, dužni smo da razvrgnemo po svaku cijenu. Možda će mandat ove Vlade u tom slučaju trajati kraće, možda će nas ucjenjivati nedostatkom novca i zaduženošću, možda će mnoge političke karijere sadašnjih političara iz parlamentarne većine biti zapečaćene, ali to su očekivane cijene za onu veliku pobjedu naroda koja se mora učvrstiti.

Mi naše živote moramo urediti na pravdi i pravu, i bez revolucionarnog zanosa, ali hrabro, donositi zakone na koje imamo ustavno pravo.

Nikada neću pristati da poražene politike i političare vratimo u još vruća sedla na našim grbačama, samo zato što nekome sa strane jahanje izgleda egzotično.

Dobro došli u egzotičnu Crnu Goru ali ne očekujte da ćemo opet poturiti vlastita leđa najsličnija dvogrboj kamili – po jedno mjesto za domaće i importovane jahače

Nikad više!