Vakcinacija i ,,diskriminacija“ nevakcinisanih, poput ograničavanja kretanja, zabrane upotrebe javnog prevoza i taksija, ulaska u ugostiteljske objekte, tržne centre, javne ustanove… trebalo bi da bude jedini fokusirani odgovor na epidemiju korona virusa – kazao je u intervjuu Pobjedi dr Nemanja Radojević, specijalista sudske medicine, koji je tokom prvog talasa epidemije bio član Kriznog medicinskog štaba.

Radojević je poručio da promocija vakcinacije u Crnoj Gori nije na adekvatnom nivou niti je politika prema nevakcinisanima dovoljno stroga.

Iako, kako ističe Radojević, imunizacija ne može biti obavezna, zaposleni u prosvjeti, zdravstvu, policiji, pravosuđu, kao i u javnoj upravi, zatim oni koji rade u trgovini, ugostiteljstvu i javnom prevozu mogu se usloviti izborom između vakcinacije ili neplaćenog odsustva sa posla dok se epidemija ne završi.

On poručuje i da zatvaranje granica sada nije pametna, niti korisna opcija.

Epidemiološka situacija u Crnoj Gori se komplikuje, a posebnu opasnost predstavlja to što je ponovo uspostavljena lokalna transmisija. Ipak, čini se da država nema jasnu strategiju niti plan kako da se spriječi širenje virusa. Smatrate li da treba uspostaviti jasniji i precizniji sistem koordinacije i organizacije?

Po prirodi stvari, očekivano je da postoje sukobi interesa među različitim resorima Vlade u ovakvoj situaciji, iako se o tome ne priča javno ili se vrlo malo priča. Zdravstvene vlasti imaju obavezu gušiti epidemiju zarad očuvanja zdravlja populacije i to promocijom vakcinacije i restriktivnim mjerama kada vakcinacija nije na adekvatnom nivou kao što je kod nas, dok ekonomsko-finansijski sektor ima potrebu obezbijediti prilive u budžetu. To su dva tasa vage gdje se pravi kompromis i zbog toga sve izgleda kao da sistem nema jasan stav kako odgovoriti na ovaj novi talas.

Moje mišljenje sam već nekoliko puta javno iskazao, odnosno – danas, kada su različite vrste vakcina dostupne, smatram da promocija vakcinacije i ,,diskriminacija“ nevakcinisanih (ograničavanje kretanja, pristupa i sl.) treba biti jedini fokusirani odgovor na epidemiju. Restriktivne mjere su imale smisla na početku epidemije kada se nije znalo dovoljno o bolesti, kada sistem nije imao dovoljno opreme i zaštitnih sredstava i kada nije postojala vakcina. Sada to nije slučaj i društvo, makar onaj prosvijećeni dio, ne može biti talac antivaksera, praznovjerja i zabluda nevakcinisanih.

Po svemu sudeći, ovaj korona virus će nastaviti da mutira, vakcine će biti manje ili više uspješne protiv novih sojeva, ali će se i one unapređivati, te se čini sasvim mogućim da ćemo morati naučiti živjeti sa koronom kao npr. sa gripom; odnosno da će sezonska vakcinacija biti redovna praksa, posebno preporučljiva za vulnerabilne kategorije stanovništva.

Među rijetkim smo zemljama koje su dozvolile stranim državljanima ulazak bez ikakvih uslova. Može li Crna Gora zaštititi svoje građane ako granice ostanu otvorene?

Politika zatvaranja granica u okolnostima pandemije (globalne epidemije) mogla je imati efekat samo na početku kada je postojala nada da će se korona globalno brzo pobijediti i da ćemo, kao neka skrivena oaza, pokušati da ostanemo mimo svijeta. Zatvaranje granica, testiranje putnika i turista je sada besmisleno jer su stope zaraženih manje-više slične od države do države. Moramo prestati da posmatramo sebe izolovano od epidemije u susjedstvu. Mi smo samo mala kockica u globalnom mozaiku i živjećemo posljedice korone u regionu, Evropi i šire. Zatvoriti se nije pametna ni korisna opcija.

Da li je imunizacija jedini mogući odgovor na epidemiju?

Na osnovu do sada raspoloživih podataka i zdrave logike, imunizacija predstavlja najbolji mogući odgovor na epidemiju u okolnostima nužne potrebe da se napravi balans između zdravstvenih i ekonomskih težnji (a obje su legitimne). Građani moraju shvatiti da je danas preveliki rizik biti nevakcinisan. Korona neće tek tako proći, a vakcinisane osobe čak i ako obole, imaju blažu formu bolesti i rizik od smrti je gotovo ravan nuli.

Kako komentarišete to što je Crna Gora na začelju Evrope po broju vakcinisanih?

Svijest o potrebi za brigom o sopstvenom zdravlju u našem društvu je na niskom nivou. Pogledajte samo procente pušača, gojaznih ili fizički neaktivnih ljudi u populaciji i tada ni najmanje ne iznenađuje niska stopa vakcinisanih. Utisak je da građani Crne Gore imaju tu lošu osobinu – da se svi u sve razumijemo, da svaki pojedinac tačno zna najbolje šta su to rukometašice trebale da urade za medalju na Olimpijskim igrama, da smo svi briljantni političari, pa i da smo otkrili svjetsku zavjeru o koroni i farmaceutskoj mafiji. Sve je to posljedica zapravo vrlo skromnog opšteg obrazovanja društva, odnosno nikako da se držimo one: ,,Obućaru, ne dalje od cipela“. Da bismo bili uspješniji u borbi protiv korone, moramo početi vjerovati ljekarima, struci i nauci, odnosno moramo shvatiti da je vakcinacija apsolutno prihvatljiva; da je rizik od ozbiljnih neželjenih dejstava vakcine neuporedivo manji nego rizik koji sa sobom nosi kovid-19 oboljenje. Mišljenja sam da promocija vakcinacije nije na adekvatnom nivou, niti pravilno usmjerena, kao i da politika prema nevakcinisanim nije dovoljno stroga.

Ljekar koji odbije vakcinaciju je upitnog medicinskog znanja 

Američki centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) predložili su nedavno slanje jasnijih poruka, obaveznu vakcinaciju zdravstvenih radnika i povratak univerzalnom nošenju maski. Da li, po Vašem mišljenju, vakcinacija za zdravstvene radnike treba da bude obavezna?

Konvencije o ljudskim pravima, kao civilizacijske tekovine, jasne su po pitanju obavezne vakcinacije. Vakcinacija ne može biti obavezna, ali određeni sektori mogu ograničiti rad ili pristup nevakcinisanim osobama, što je u skladu i sa praksom Evropskog suda za ljudska prava. Ja donekle mogu razumjeti medicinskog laika u vidu niskoobrazovane osobe koja vjeruje da će vakcinacijom biti ,,čipovana“, da će postati neplodna, ili šta već, što je sve vjerovatno u skladu sa njenim zabludama i praznovjerju i po drugim pitanjima, ali zdravstveni radnik koji je odbio vakcinaciju je, po meni, vrlo upitnog opšteg medicinskog znanja, što je za posebnu brigu zdravstvenih vlasti. Slično je i sa prosvjetnim radnicima. Kompletan javni sektor (prosvjeta, zdravstvo, policija, pravosuđe, javna uprava i sl.), kao i sve uslužne djelatnosti (trgovina, ugostiteljstvo, javni prevoz i sl.) se može usloviti izborom između vakcinacije ili neplaćenog odsustva sa posla dok se epidemija ne završi. Ovdje prosto mora postojati snažan i jasan cilj države da se dostigne veoma visok procenat vakcinisanih u populaciji, kada već svijest stanovništva nije na nivou razvijenih društava.

Na ovaj način bismo koronu sveli na nivo bilo koje druge respiratorne infekcije sa kojima smo i ranije živjeli ne osvrćući se previše na njih.

Ukinuti rutinsko PCR testiranje 

Nedavno ste saopštili da treba postepeno prestati sa rutinskim PCR testiranjem sumnjivih slučajeva, jer je to sada beskorisno i skupo, osim za osobe sa teškom formom bolesti kao i da testove nevakcinisanima treba naplaćivati. Da li je odluka o uvođenju besplatnog PCR testiranja za turiste bila pogrešna i previše skupa?

Fokusiranjem na prava vakcinisanih, mišljenja sam da sistem treba da se mane rutinskog PCR testiranja bilo koje osobe koja nema zapaljenje pluća, odnosno teško respiratorno oboljenje. Besplatno PCR testiranje je bespotrebno i vrlo skupo za zdravstveni sistem, jer ti podaci sada nemaju toliki značaj kao ranije. Zbog određivanja samoizolacije pozitivnim osobama, znatan broj oboljelih svjesno ne ide na testiranje. Zbog svega toga, time što su vakcine obezbijeđene i dostupne, sistem sada treba da se prepusti prirodnom toku ove epidemije. Kao vakcinisana osoba i osoba koja je prebolovala kovid-19, ja se osjećam bezbrižno, osjećam se zaštićen i uopšte ne marim da li ću ponovo biti inficiran jer znam da to može biti samo na nivou obične prehlade.