Ako pomišljaš da si imao sličnu priču u životu, molim te pusti je iz sebe… Živi onako šeretski po svom, ali pamti kako su te mudri učili.

Praznici su, vrijeme kad se vjera služi za večeru, a nevjera pije uz doručak. Uvijek me vrate tamo daleko, dalje od onog vremena za koje svi misle da pamtim. Ako se neko usudi da mi prebaci kako je moj život stao u studentsko ludovanje i zadimljene diskoteke, taj me nije upoznao dalje od fizičke pojave. Život je, kažu zbir ljudi koje smo upoznali. Ništa drugo do hodanje po nekoj zamišljenoj putanji kojom su jednom prošli oni što su nas učili svemu.

Ti možda nađeš idola među slavnim, a ja možda moje slavne ljude nađem tu blizu, tek dva pupoljka dalje u porodičnom stablu, oca moga oca.

Kad pomislim na problem, nađem kamen u cipeli (ogradicu na kuglanju,prim aut). Izmislim, jer sam onako suštinski srećna. Ali kao i sa svakim ali, ima nešto što ću uvijek vući gdje god da sam. To su uspomene na djetinjstvo i žal što neki ljudi nisu tu da vide u šta sam to porasla. Kad vas neko kuje ko vrelo gvožđe, ne možete se oteti želji da prizovete sjećanja i sve ono što ona nose. Sjetim se mog dede, uvijek. Znam da je sad najlakše poistovjetiti se sa pričom, ali svaki uzor je na svoj način poseban. Moj djed, uvijek za bljesak više.

Nikad uzore nisam tražila u poznatim ljudima, možda ih zato nikad nisam uspjela tamo ni naći, ali postoji jedan čovjek koji me je mimo roditelja i moje bake, skovao po svim suštinskim osobinama koje danas imam.

On nije vjerovao u deda mraza, ali nije vjerovao ni da će mi porasti rep od kafe, pa je dopuštao da se još sa jednocifrenim brojem godina šepurim ko odrasla gospođa, dijeleći s njim i kocku i džezvu.

Dijelili smo igralište, betonsku stazu i teren za odbojku. Dijelili smo loptu i reket, pokošenu livadu i pridike roditelja. Dijelili smo i boju očiju, pa kad bi me provocirali sa jednom od trauma iz djetinjstva da sam usvojena, ponosno bih rekla da znam ko mi je bio deda.

Mozda sam nakupila dvije i po decenije rođendana, ali se sjetim da sam negdje na pola puta zapamtila kako volimo jesti isti sir, neopran i slan. I možda je to sitnica, ali to je samo jedna u gomili stvari za koje mi nikad niko nije rekao kako je dobro ili loše, ali sam od njega naučila. Metafora, jedna od milion koje me prate.

Kažu mi nekad da sam nevjernik i bezbožnik, a ja i dalje vjerujem da vjerujem bolje nego oni. U dobrotu i biti čovjek. Tako sam, mala budala, slušala uvijek šta se priča i zapamtila kako je moj djed jednom prilikom, još kao mlad, vidio popa da jede meso u toku velikog posta. On je batalio post, i to više nikad nije bilo u vezi sa hranom, već sa načinom života. Skoro nikad da ne postim, ili makar to ne radim onda kada se od mene očekuje. Samo se sjetim da je dovoljno biti dobar, pošten, ne ukrasti i ne lagati, i suzdržao si se od sve zle hrane kojom se napajamo halapljivije nego obrocima. Oprostite vi što vjerujete u bilo šta drugo, nadam se da ljudskost toleriše sve razlike koje imamo. Neću učiti svoju djecu da se nećeg odriču, ali ću im pričati da se suzdrže od svega što od njih pravi lošeg čovjeka.

Pamtim još vrijeme penzija i dana koji su značili da će djed doći sa periferije i obići svoju unučad. Možda smo i tad bili mizerne “interešdžije”, ali od dinara bilo je preče to što deda mađioničarski podijeli i ono malo što nema da svakom bude više nego dovoljno.

Dugo je živio sam, prkosio vremenu, sa uvijek širokim osmijehom, i sijedom kosom, sa kakvom ga i pamtim. Nije želio da mu neko olakša život, sem toliko da mu vrijeme prekrati TV na kojem naši i njihovi tjeraju loptu po velikoj livadi. Grijao je vodu na starom šporetu, potpaljivao luč i stare novine.

Slabije je čuo, ali nikad nije prečuo tren u kojem je potrebno da bude uzor svima nama koji ga volimo. Nije pokazivao emocije onako kako ih klasična životna škola poznaje, ali je umio da voli više nego bilo ko. Bio je tužan kada ga povrijede, srdit i lak na psovci, ali je pamtio svakog čovjeka. Ne ljude koje je upoznao, već svakog čovjeka koje je među njima sreo.

Prošao je put od sela do grada, od uglednog čovjeka kojeg svi znaju, do penzionera kojeg voli cijela porodica. Nije bio od onih dekica iz parka i niste ga mogli uslikati za fejsbuk, ali taj lik je najlakše tajiti u mislima. Kada vas neko drag napusti uvijek se borite sa tim da zapamtite što više, svoj trud ulažete u oranje po uspomenama. Meni to u ovom slučaju uvijek dođe samo, netraženo, ali dobrodošlo. I možda neću u kući pričati previše o tome, ali ću nekad strancima u podsvjesnoj želji da me instant upoznaju reći ko su mi bili uzori. Možda ću ostati samo još jedan kliše, ali možda ću postati najljepša priča koju ste ikad čuli.

Znao je moj deda da opsuje Boga, onako ovlaš pritjera uz životni problem, ali se bojao svega što čovjeka prati. Vjerovao je, a da vi možda i ne znate koliko.

Sjećam se radosti i najmilijeg krila, najvedrijeg dočeka, i najtežih rastanaka. I danas u svakom rastanku pomislim kako sve prolazi, pa koliko god mi se čudili suzi koja tresne od pod, ja vjerujem da je to način na koji širim sve što u sebi nosim. Ne shvati to svak, ali i ne mora.

Pamtim Božiće koje smo mimo svakih učenih stvari slavili kao krsnu slavu, i ma koliko se čudiš, to je jedino imali smisla za mene. Uranka i pečene jagnjetine na prelazu između Badnje večeri i Božića. Jer običaji ne znaju za sat, pa tako i ja učim da je mjerenje vremena zlo koje nam je neko spremio.Vjerujem u hladna svitanja, Božićno jutro koje je uvijek bilo hladno toliko da vam uvijek govori da, ako želite da vam je toplo, izgledate pomalo kao gomila vune. Sjećam se rerne i naslaganih drva na kojima smo otkravljivali stopala. Sjećam se staze po kojoj smo prosipali žito i dede koji se ljutio jer ćemo sve tako ostaviti njemu da čisti. SJećam se male kuhinje u kojoj bi se žene jedva mimoilazile da serviraju hranu, kuvale kafu i imale svoje kratke razgovore o tome koliko je ko porastao. Nisam zamjerala ni kad me pomiješaju sa sestrama, svačiji pogled koji je sam za sebe govorio da sam porasla od prošlog gledanja bi ugrijao promrzle ruke.

I ništa tu nije bilo u iću i piću, nego u sreći i vreći. Onoj vreći koju i dan danas nosim preko leđa, kao zavjet na stara vremena, srećno djetinjstvo i ponos koji osjećam. Teška je ta vreća, ali je puna radosnih trenutaka koje su gotovo uvijek jednake količini uspomena koje nosim. Ne otvaram je često, ali ako zastanem nekad, rado sav sadržaj podijelim sa nekim kako bi objasnila od čega se to kuje jedno biće.

Možda je subjektivnost od mene napravila čovjeka koji se divi svojim precima, i ne samo onim koji su jurišali mecima, već onih koji su napadali prećutnim lekcijama kojih se sjetimo makar u svakoj drugoj životnoj situaciji.

I znam da nisam posebna, jer ja sam dijelila svog uzora sa mnogo ljudi prema kojima je bio jednako dobar čovjek. Ali on je bio na svoj način poseban. Zato sam srećna zbog one odbojke s početka priče, penzije od koje još čuvam duksericu da poklonim svojoj djeci, stavova koje sam otela i doživljaja kojima često dosađujem prijateljima.

Srećna sam zbog toga što sam oduvijek umjela poređati figure u šahu, ali nikad i zadati šah mat. Srećna sam što sam ukršene rijeći nekad shvatala kao veliku nedostižnu filozofiju. Što sam uništavala osmosmjerke varajući da sam uparila sve riječi. Srećna sam kad se sjetim pojačanog tona na televizoru koji se prolamao dedinom kućom. Srećna sam što se sjećam jednog Bobija, i svih domaćih životinja i njihovih imena. Srećna sam i dan danas kad odem u dvorište i tu ne vidim samo livadu i vrt, već život i djetinjstvo. Srećna sam što pamtim sve nestašluke za koje smo dobili opravdani. Srećna sam dok god imam onaj kamen u cipeli da ga pritisnem kad počnem da naguđujem šta je to što mi u životu fali.

Tužna sam kad shvatim da su neke stvari nepovratno otišle, što moja djeca nikad neće imati priliku da upoznaju ljude koji su ih indirektno vaspitali. Tužna sam što nam je mladost ludost pojela vrijeme koje smo trošili na gluposti. I tužna sam kad god čujem pjesmu “Neki novi klinci”… Jer tih nekoliko minuta me emotivno pregaze, odvedu me kod drugara Milutina i nekih ljudi koji mašu iz auta.

Pamtite svakog čovjeka kojeg ste sreli među ljudima, kad tad ćete shvatiti koliko male stvari imaju uticaja na vaša velika djela.

To je moje nasleđe, moja ljudskost i sve ono u šta vjerujem, daleko od sve nemaštine koju sve više prisvajamo u dušama.

Piše: Draženka Laketić

Objavljeno: 27.07.2019.