Obilazeći pljevaljske mahale koje su kroz istoriju, opjevane u mnogim pjesmama ili ispričane u književnim dijelima i bile predmet inspiracije mnogih putopisaca i likovnih umjetnika, sve češće zastanem pred kućama zaraslim u korov. Tužno je gledati te oronule ljepotice, obično građene u orjentalnom stilu sa verandama i neizbježnim baštama punim mirisnih ruža, zambaka i ostalog cvijeća sa ovog podneblja i avlijama kroz koje se širio miris jorgovana i jasmina. A svaka pljevaljska oronula kuća, neispričana priča. Da te stare pljevaljske građevine samo mogu ispričati svoje životne priče, sav sjaj njihovog postojanja, dječiju graju, srećne i tužne trenutke i sve ono što su držali u svojim čvrstim njedrima, obično od dizme i ćerpića, baštenskim zidinama, avlijama i avlijskim vratima sa drvenim zaklopom, halkama i zvonima, koja najavljuju dolazak gostiju ili ulazak ukućana, bilo bi neiscrpnog materijala za mnoga književna dijela o životu ljudi sa ovih prostora. Nema više ni stare pljevaljske čaršije, starog zanatskog i trgovačkog centra grada, koji je sa svojih 200 radnji i stilom građenja podsjećao na sarajevsku „Baščaršiju“.

Toliko neispričanih različitih priča, a ista sudbina za sva ova stara zdanja koja polako nestaju sa lica zemlje, a koja da mogu bi upečatljivo govorila o prolaznosti vremena, ljudskim sudbinama i postanku i nestanku svega na ovim prostorima. I tako pred našim očima nestaju spomenici kulture jednog divnog vremena. Na njihovoj oronuloj spoljašnosti nema više ništa od ranijeg sjaja, čistih prozora sa drvenim rukotvorinama, okićenih u unutrašnjosti sa raznobojnim, obično uz mnogo ljubavi ručno rađenim zavjesama, izrađivanim obično u dugim zimskim noćima, jastuka sa šarenim vezom, kao i raznobojnih ćilima poput onih u Stambolu, koje su stvarale vrijedne ukućanke. Nema ni drvenih verandi, avlijskih kaldrma i raznobojnog mirisnog cvijeća sa pljevaljskog podneblja. Umjesto svega toga, dvorišta zarasla u korov i poneka zaključana zarđala metalna kapija.

Tužno je gledati krovove koji su se pod bremenom dotrajalih drvenih konstrukcija počeli urušavati u unutrašnjost kuća, zadajući im tako završni udarac, znajući da će tako kiše i surove zime najlakše dovršiti sve ono što je od njih ostalo, da bi na kraju njihovi ostaci završili na gradskoj deponiji kao da nikad nisu postojale. A svakim danom u Pljevljima takvih starih oronulih kuća u kojima više niko ne živi je sve više. Lako ih je poznati po dvorištima zaraslim u korov, kojima više niko ne prilazi. Ima i onih drugih koje su još u solidnom stanju ali i u njima nema više života.I njih čeka slična sudbina.

A gotovo sve gradske kuće koje su građene u posljednjih dva vijeka u Pljevljima, građene su od mješovitog građevinskog materijala – prizemlje ili magaza, građene su od kamena, a sprat od nepečene cigle (ćerpiča) ili dizme. Zbog prisustva u ovim krajevima Turske i Austrougarske imperije u sebi su često imale elemente njihove arhitekture. Mnoge kuće su tradicionalno bile ograđene kamenim zidom, a zidovi su građeni i od ćerpiča ili su bile ograđene drvenim tarabama. Zidovi ili tarabe bili su visoki i na taj način sakrivali unutrašnje sadržaje dvorišnog prostora.

Nekad se govorilo da se pljevaljska sela ubrzano prazne i da u njima obično žive samo staračka domaćinstva kojih je sve manje, jer biološki sat i za njih neumitno otkucava. Ali ono što posebno zabrinjava je činjenica da i Pljevlja čeka slična sudbina. Sve je više kuća u kojima žive samo staračka domaćinstva ili više niko ne živi, jer stari odlaze na vječni počinak, dok mladi već odavno napuštaju Pljevlja zbog nemogućnosti da u svom gradu ostvare život dostojan čovjeka. I tako i Pljevlja polako umiru zajedno sa njenom arhitekturom i njenim vremešnim stanovništvom, po statističkim podacima na samom vrhu procenta starosne strukture u čitavoj državi.

I onda jedino ostaje samo sjećanje na neka stara vremena i činjenicu da su Pljevlja nekad davno predstavljala važno kulturno, administrativno i trgovačko središte na ovim Balkanskim prostorima, koja su sa svojom istorijom, arhitekturom, sakralnom zaostavštinom, predstavljala neiscrpan izvor nadahnuća za mnoge kulturne stvaraoce. Kao vječito podsjećanje ostaje i ono što je nekad o Pljevljima pisao putopisac Evlija Čelebija, koji je Pljevlja pohodio u prvoj polovini XVII vijeka i u svom putopisu o Pljevljima zapisao: „Ova varoš leži usred golih i kao snijeg bijelih stijena, na terenu obraslom zelenilom, vinogradima i baščama. Od njenih deset mahala, pet je muslimanskih, a pet hrišćanskih. Ima svega deset džamija sa mihrabom. Najimpozantnija i najljepša je džamija Husein-paše Boljanića… Ovdje postoje još: Hadži-Huseinova, Hadži-Rizvanova, Hadži-Alijina, Odabašina i Ahmed-begova džamija. Ima takođe dvije medrese, tri osnovne škole (mekteba), dvije tekije, Hasan-pašina javna kuhinja (imaret), zračno javno kupatilo (hamam) i tri prenoćišta (hana) velika kao bezistan u obliku tvrđave. Dalje, ima do sedam stotina tvrdo građenih, daskom, ćeremidom i pločama pokrivenih kuća s vinogradima bez bašča. Pašin saraj nalazi se na istočnoj strani varoši, na obali rijeke Breznice. U čaršiji ima dvije stotine dućana“.

Ostaje za vječito podsjećanje na nekadašnja Pljevlja i roman „Svitanje“ Milke Bajić-Poderegin, koja je upečatljivo kroz ovo prozno dijelo oslikala sliku kulturnog života starih Pljevalja.

A kako bi samo lijepo bilo da može makar neka od ovih starih pljevaljskih tradicionalnih građevina da ispriča priču o svom postanku i životnim sudbinama njenih ukućana. Ali nažalost oronule zidine ne govore, a sve je manje i oni starih sugrađana koji su doživljeli duboku starost, da bi mogli ispričati makar dio priče o svojim nekadašnjim rođacima, komšijama i prijateljima kojih više nema, dok njihove kuće broje poslednje godine opstanka na ovim prostorima.

Autor: Kemal Kemo Pajević