Stoga, ako je to demokratija, ako je imperativ slobodna volja, društveni konsenzus i smjenivost vlasti, šta je sa jednom političkom figurom koja je, nedavno, započela 34. godinu svog vladanja? Da li ova demokratska pravila važe i za nju? Da li se, u ovom talasu „demokratskih smjena”, može očekivati i smjena Predsjednika Crne Gore? I zašto, opet, ne?

Ne bi bilo loše u cijeloj ovoj situaciji, za analizu delegirati i činjenicu da je u talasu smjena Vlade i parlamenta zbog lošeg rada, jedino ostao netaknut onaj koji je najgore radio – najkorumpiraniji političar, onaj koji je patentirao kriminal poslednjih trideset godina, koji je dijelio građane po nacionalnoj, vjerskoj osnovi – predsejdnik Crne Gore Milo Đukanović.

Veoma je čudno kako se, nakon 31 godine nesmjenjivosti vlasti, vrlo brzo „navikosmo“ na demokratiju. Naime, nije se desila nikakva apokalipsa smjenom Vlade, pa evo, izgleda, ,,neće ni smjenom predsjednika Skupštine Crne Gore”, reče jedan poslanik. I, zaista, u demokratskom svijetu smjene funkcionera su sasvim normalna stvar, dok se to i dalje ne bi moglo reći i za naše društvo, iako postoje pokušaji ili čak i simulacije. A kod nas se čini da su u pitanju simulacije.

Stoga, ako dugo čekana demokratija, između ostalog, podrazumijeva smjenivost vlasti, šta je sa jednom političkom figurom koja je, nedavno, započela 34. godinu svog vladanja? Da li ova demokratska pravila važe i za nju? Da li se, u ovom talasu „demokratskih smjena”, može očekivati i smjena Predsjednika Crne Gore? Da li je i on na spisku? Iskreno, nešto mi se čini da su ga zaboravili ,,sastavljači popisa nepoželjnih”.

Interesantno je, međutim, da se smjenjivost vlasti od strane članova GP URA odomaćila u govorima dajući privid kao da se ista stvarno dešava. Neubjedljivo mantranje smjenjivošću vlasti kao koraka naprijed u crnogorskoj politici dobija banalan izraz. Oni potenciraju priču kako smjenjivost treba da postane karakteristika nove politike, međutim, iza njih i simbolično i faktički stoji tamna figura onog kojeg nikako da smijenimo. Ovoga puta, njegove poljuljane pozicije, od naroda i političke penzije, brani GP URA dajući mu u ruke čak i ironičnu ulogu da bira mandatara Vlade na koju, navodno, DPS neće imati moć uticaja.

Demokratija koju je pojeo Đukanović

Đukanović se od starta svog političkog preduzetništva bavio vrlo preciznim inženjeringom političkog i izbornog sistema. U to se broji i činjenica da je dobar u paktiranju sa onima koji će ga ostaviti na površini, a koji će kasnije postati njegova kolateralna šteta. Na žalost, ovo držanje u šaci manjih partija, tzv jezičaka na vagi, iliti ,,avangardno“ rečeno ,,gejm čendžera“ koji svojim političkim samoubistvom održavaju na vlasti DPS, takođe se može nazvati demokratijom.

Valja se prisjetiti radi onih mlađih kako je tekao Đukanovićev makijevelizam. Demokratija je vladanje većine, a s obizom da je to znao, Đukanović već davne 1996 godine pribjegava ( uz pomoć jenog inžinjera koji dobro poznaje matematiku) podjeli Crne Gore u 14 izbornih jedinica sa preciznom analizom, koja je svojstvena nihovoj vladavini (zbog upotrebe DB-a). Tada, podjela na izborne jedinice im primjenom većinskog sistema omogućava pobjedu na izborima bez obzira na izbornu volju svih građana Crne Gore.

Već naredne godine, iako nije zarađeno, lako se krmčmi, dolazi do rascijepa u DPS-u, koji rezultira podjelom i direktnim sukobom bivšeg predsjenika DPS-a i trenutnog – Momira i Mila – na predsjeničkim izborima! Kada je vidio da gubi, koristi sve postojeće njemu dostupne poluge i vrši upis 14 000 novoupisnaih birača između dva izborna kruga i dobija predsjedničke izbore, i tako uspostavlja ,,volju većine“ kao osnovni izraz demokratije.

Kroz ovu našu mladu političku istoriju, to smo vidjeli već nekoliko puta. Takođe, kod Đukanovića je konstanta da politički proždire svoje saveznike i, u presudnom trenutku, svoje spasioce. Kada je suočen sa porazom, budi spavače – Narodnu Stranku. To je ono što danas farsično nazivamo demokratijom, šta da se radi.

Kada je opet počeo da gubi ono što nije zaradio, Đukanoviću u spas mu stiže novi ,,spavač”, LSCG. Neki oblik nakaradne manjinske Vlade. Opet demokratija.

Ali, ni tu nije kraj! On traži nove spasitelje i, tom prilikom, nalazi ih u redovima SDP-a i partija manjinskih naroda (ovih koje će sada „biti protiv njega“, u nekoj možda tamo manjinskoj vladi).

U ovakvom lavirintu teledirigovane demokratije, sluđen i dezorijentisan, građanin je postao lak plijen, narednih 13 godina (uz, naravno, korišćenje izbornih manipulacija). To je bio najmirniji period za Đukanovića, ali nije on mirovao, već je brižljivo spremao nove spavače i tako, kada je trebalo, izrodila se na političkoj sceni Pozitivna Crna Gora.  Danas, njenim stopama možda idu još neki.

Da li se DPS vraća?

U nizu, protesti 2015., 2016., 2017. i 2019. nisu dali očekivani rezultat, s tim što Đukanović, ipak, konačno pravi grešku. Događa se buđenje naroda koje rezultira 30. 08. 2020.godine – izbornim porazom DPS-a.

Međutim, da li se sada vraća DPS? Ako analiziramo sve predhodno – da li je novi spavač ustao iz sna? Svo ovo vrijeme glasači DPS-a su nijemo posmatrali kako oni koje glasaju, otimaju i krčme ono što su generacije stvarale i što su nam, u nasljedstvo, ostavile. Svi ovi spavači su nestali sa političke scene – kaznili su ih građani, već na sljedećim izborima – ali to ne predstavlja nikakvu satisfakciju nama koji smo izigrani, jer je on još tu i, zahvaljujući njima i ko zna koliko će tu još ostati.

Ipak, reče poslanik da ,,niko ne treba njima da govori šta je izborna volja građana – koji su njih glasali, te da ako oni budu loše radili, neće ih glasati ponovo”. Svjesni moguće činjenice da mogu opstati jedino ako je DPS polu-živ, i da u suprotnom mogu biti zbrisani sa političke scene, odlučili su da paktiraju sa DPS-om i, prevashodno, Milom Đukanovićem – koji je glavni uzrok sunovrata i krivac za stanje u crnogorskom društvu.

Zašto sada, u ovom talasu promjena, smjenjivosti vlasti i drugih gimnastika demokratije, junaci ne jurnu na šator sa gospodarevom zastavom i, junački, ,,skinu“ i predsjednika? Miloše, ime ti je slavno, pjesme mu se poju, predvodio si vjetar promjena – dovrši ih, smijeni i Mila!

Osnovna stvar je da počistiš kuću prije nego staviš novi tepih. Toga nisu bili svjesni u dosadašnjoj parlamentarnoj većini i sada će se, vrlo vjerovatno, ugušiti od prašine koju su prekrili – tim novim tepihom.

Ako ovo društvo misli naprijed, Milo Đukanović Mora da ide! Došao je sa ulice, a u odsustvu institucija i sposobnih narodnih predstavnika,  bojim se da ga ulica, jedino mora i oduvati!

Izborna volja koju niko nije ispoštovao 

Iako je nezahvalno odrediti šta je izborna volja, pogotovo što ju je svaka politička strana definisala iz svog ugla i zloupotrebljavala još od avgustovskih izbora 2020. godine, ipak se ne može poreći da je najmanji zajednički sadržalac ,,svih izbornih volja“ bila nedvosmislena smjena vlasti DPS-a i kreatora autokratskog režima Mila Đukanovića. Na kraju, obrni, okreni – od ekspertskih do manjinskih vlada – ta volja nije ispoštovana.

Iako je građanska većina izglasala smjenu DPS režima, isti i dalje nije razvlašćen. Iako su ti izbori bili kobni po DPS, ipak je bitno napomenuti da društvo i dalje čeka pročišćen birački spisak, čemu, niti odlazeća ekspertska vlast, niti ijedna poltička partija nije doprinijela. A danas u državi gdje su paralizovani i Vlada i Parlament, jedino funkcioniše (i odlučuje) onaj koji je uzrok svakolikom društvenom, moralnom i institucionalnom posrnuću Crne Gore. To se u medicini, tačnije onkologiji naziva – recidiv karcinoma.

Elem, što bi famozni predsjednik i sam rekao ,,saldo je nula“. Na istoj smo tački kao i prije dvadeset i više godina, kao i u februaru 2020. godine kada je apel iz ovih redova imao svoj glas u inicijativi ,,Mora da ide“. Zahtjevi koji su tada bili, aktuelni su i danas i upozoravaju da, iako neki procesi pravno zastarijevaju, jedan dio javnosti i ograđana ih pamti: zloupotreba položaja i zloupotreba sistema i cijelog društva.

Državni organi je trebalo i prije više godina, a treba i danas da procesuiraju predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića zbog zloupotrebe službenog položaja, korupcije, učestvovanja u neprijavljenim protestima, veze sa kriminalom, narušavanja društvenog konsenzusa i podjelu naroda, diskriminisanje jedne vjerske zajednice, afera koje su ostale bez sudskog epiloga.

30 godina jedan čovjek guši državu i isntitucije i naravno da zbog toga mora da ide.

Piše:

Predrag Spasojević