Skoro da nema medija koji o Bošku Brkiću i Admiri Ismić, sarajevskom Romeu i Juliji, ubijenim na današnji datum, 18. maja 1993. godine, nisu napisali članak, snimili prilog, film… Fotografija njihovih mrtvih tijela dok zagrljeni leže na sarajevskom mostu obišla je cijeli svijet.

Boško je bio vjenčani kum Rajku Vukobratu, s kojim smo razgovarali o njihovom prijateljstvu, o istinskoj ljubavi Boška i Admire po kojoj su snimljeni filmovi i odigrane predstave

Svakome od nas se u životu desi da izgubi prijatelja. Gubimo ih smrću, odlaskom u daleku zemlju ili na drugi način. Ali, i kad ih izgubimo, oni zauvijek ostaju u našim srcima. Ovo je priča o iskrenom prijateljstvu, kakvo se danas rijetko sreće, a koje je, nažalost, prekinula smrt.

TUŽNA GODIŠNJICA

Skoro da nema medija koji o Bošku Brkiću i Admiri Ismić, sarajevskom Romeu i Juliji, ubijenim 18. maja 1993. godine, nisu napisali članak, snimili prilog, film… Fotografija njihovih mrtvih tijela dok zagrljeni leže na sarajevskom mostu obišla je cijeli svijet.

Svaka godišnjica njihove smrti najteže pada članovima njihovih porodica, a jedno srce posebno pati za izgubljenim prijateljem. Boško je bio vjenčani kum Rajku Vukobratu, s kojim smo razgovarali o njihovom prijateljstvu, o istinskoj ljubavi Boška i Admire po kojoj su snimljeni filmovi i odigrane predstave. To je jednostavno, reći će nam Rajko, nešto što se više ne rađa.

– Naše druženje počelo je u bivšoj JNA, davne 1986. godine. Zajedno smo bili u Kruševcu, u školi rezervnih oficira, smjer atomsko-biološko-hemijsko oružje. Od prvog dana nismo se razdvajali, a na zakletvi su naši roditelji bili zajedno. Pošto smo bili stažisti, takozvani pitomci, samo najbolji u klasi ostajali su u toj kasarni. Uzimajući u obzir naše privatne okolnosti, odgovaralo nam je da cijeli vojni rok provedemo tamo. Da bismo ostali zajedno, jedina solucija bila je da ne završimo školu. I ja tako Bošku predložim da je najbolje da se pravimo blesavi, da ne polažemo ispite i da ostanemo kao desetari. Međutim, kad su u kasarni vidjeli da smo obojica sposobni, pozvali su nas u kancelariju, gdje nam je rečeno, da izvinete na izrazu, da ćemo propišati majčino mlijeko. Rečeno mi je: To što si zamislio, nećeš da ostvariš. Međutim, mi na ispitima nismo progovarali, ali po profesorima smo položili. Kad sam čuo sve to u kancelariji, shvatio sam šta će da se desi i da će nam dati prekomandu, najtežu moguću.

Tada su bile najgore prekomande u Sloveniji i u Makedoniji. Ali, ja sam im rekao: Ako ste riješili to da napravite, nemojte da pomislite da nas razdvojite, jer znate kako smo vezani. Prolazi vrijeme, polažu se ispiti, dolazi do čitanja rezultata ko je položio školu, ko nije, ko ostaje u Kruševcu, ko je najbolji u klasi i gdje idemo na stažiranje. Čitaju po redu pitomce. Mene pročitaše, kažu Slovenija, komandir trećeg voda, prisjeća se Rajko.

Boško i Admira će da žive dok je svijeta i vijeka. Njihova ljubav je istinska i ja sam ponosan na njihPotom dođe na red pokojni Boško, priča Vukobrat, dodajući da su ga ispoštovali da ih ne razdvoji. Boško je bio zamjenik komandira drugog voda.

– Cijeli vojni rok nismo se razdvajali. Pokojna Admira nije bila na zakletvi, ali je za mjesec iz Sarajeva došla u Kruševac u posjetu. Svjedok sam da veća ljubav nije postojala nego što je bila između njih dvoje. Iako smo tada bili vrlo mladi momci, Boško nije ni pomislio na drugu djevojku. Samo je pričao Admira, Admira i Admira. U šali sam govorio da ću se upoznati sa Amelom, Admirinom sestrom, i eto što je sudbina. Čujemo se danas kad imamo vremena.

Ja živim u Danilovgradu i vjerujte, kad prolazim kroz Sarajevo, ako baš moram proći pored groblja Lav, zaobiđem ga. Teško mi je, kroz suze kaže Vukobrat.

O ljubavi Boška i Admire govorio je sa posebnom emocijama. Priča da je njihova ljubav počela još iz vremena škole i bili su nerazdvojni. Dan kada je saznao da su ubijeni, Rajko nikada neće zaboraviti.

– Ja sam bio u Danilovgradu i imao sam prodavnicu. Načelnik Danilovgrada je tada došao i saznao sam za tu tragediju, prisjetio se Vukobrat, pa ponovo zaplakao.

LJUDI I NELJUDI

Sa posebnom sjetom govorio je o svom vjenčanju, u januaru 1992, kada je Boško autobusom došao iz Sarajeva.

– Već se šuškalo da će doći do rata. On me u šali pitao: Hoćemo li kuma i ja doći ako zagusti? Bože, kad se samo sjetim tih riječi. Kao da se bojao i pogledajte šta se desi. Kamo sreće da su došli. Ne mogu da shvatim ovaj narod. Zašto te političare slušaju. Ne znam. Ljudi su ljudi bilo koje nacije, bilo koje vjere.

Svim mladim bih poručio da samo slušaju svoje srce. Da ne gledaju narode po nacionalnosti, vjeri i boji kože, već da samo gledaju da li su ljudi ili neljudi. Boško i Admira će da žive dok je svijeta i vijeka. Ne dam ih zaboravu. Ljubav Romea i Julije je ljubav Boška i Admire koja je istinska. Ja sam ponosan na njih, rekao nam je na kraju Vukobrat.