Škotski filozof, ekonomista i istoričar Dejvid Hjum (1711- 1776) za našu priču je značajan zato što je još 1752. godine iznio tezu da će dug uništiti nacije. U istorijskom kontekstu Hjum je ovo predočio u trenutku kada počinje ekspanzija monetarne vlasti Engleske banke.

Za početak kakva je situacija sa nama i našom zemljom? Može se reći da Crna Gora „nelegalno“ koristi euro jer je on valuta ECB, a u Crnoj Gori je tehnički valuta. Kako nema emisije kada se država zaduži, u momentu zaduženja kod stranih kreditora već imamo negativan bilans jer se kredit sastoji od glavnice i kamate, sama kamata predstavlja trošak. Ukoliko, pak, posmatramo sekundarnu emisiju koju vrše poslovne banke odobravajući kredite „ni iz čega“ stvari postaju još gore jer građani Crne Gore moraju u makro platnom bilansu da nadoknade vrijednost kamata koje nisu emitovane. Odnosno, crnogorski valutni bilans će uvijek biti u minusu za vrijednost kamata.

Ogromna većina kredita koje uzima Crna Gora ide na plate i penzije i tako ukrug od sezone do sezone, a
do kada će globalno zaduživanje i rast dugova da traju je pitanje od milion dolara.

Ako Vam je lakše – ne zadužujemo se samo mi kao građani i država, zadužuju se i drugi, naročito u EU i kolektivnom zapadu. Krajnji ishod možemo svi da pretpostavimo, a većina ozbiljnih analitičara vjeruje da će balon uskoro pući. Pitanje je i da li stanovništvo zna šta ga čeka. Ukratko, mi koji se sjećamo inflacije iz 1993. godine svjesni smo, a sumnjam da li vjerujemo da će se nešto slično desiti.

Dejvid Hjum nam daje recept šta treba da radimo.

Recept koga smo mi koji smo rođeni u ruralnim porodicama svjesni, a i vaspitani smo u tom duhu od rane mladosti, kako ako su nas naučili naši pošteni i skromni roditelji. Vrlo je jednostavno – ne možeš da trošiš više nego što si prihodovao.

Dejvid Hjum piše da narasli dug može da se riješi samo štednjom. Prof. Ljubo Jurčić jednom reče: Ukiselite kupus, naručite svinju popravite cipele.

Odnosno, moramo da živimo u okviru naših mogućnosti, tj. da dio prihoda štedimo. Ako živimo na kredit, ako raste dug, živimo iznad svojih mogućnosti. Na nivou društva kaže se da živimo na račun naše djece, koja će morati da otplaćuju naše dugove

Skoro je neko napisao da je jedan od poteza kojim se troši buduća akumulacija, eventualno ukidanje doprinosa za penzijsko osiguranje. Iako ne sporim niti negiram takav stav, više puta sam ponovio da je svakoj odluci neophodna temeljna analiza. Najlošija stvar je donositi političke odluke naprečac smatrajući da drugog izbora nema, obično ga ima, odluka mora da bude rezultat analize.

Život u okviru naših mogućnosti na nivou porodice zajednice i društva ne znači da mora drastično da nam padne životni standard. Život u okviru naših mogućnosti – daje samopouzdanje čovjeku. Ova tvrdnja stara je nekoliko milenijuma a citira je i Džordž S. Klejson u neprolaznom klasiku „Najbogatiji čovjek Vavilona“. Nije tačno da se mora imati najskuplji mobilni telefon. Zbir individualnih štednji predstavlja štednju društva.

U ekonomskom smislu, ukoliko živite na kredit i ako je ta pojava dugoročna imaćete samo pad životnog standarda. Želja za posjedovanjem skupih nepotrebnih stvari postojala je otkad postoji i ljudski rod i nije nova, ali joj je teško odoljeti.

Važno pitanje kada je u pitanju Crna Gora, a koje nikog ne zanima, je da li su sadašnje plate zaista zarađene. Dogodila se „Evropa sad I“ i moramo biti pošteni to je, ako ne najveći a ono među najvećim događajima kulturološkog tipa u Crnoj Gori u poslednjih 25 godina. Zašto kulturološki, pa prosto takvim događajima se mijenja kulturni obrazac življenja. Kako i zašto prosudite sami. Da li smatram da je ovo pozitivan pravac, generalno smatram. Međutim, šta je bilo pogrešno? Pa ono što je uslijedilo nakon toga, zapošljavanja, povećavanje plata u državnoj upravi i dr. Sada imamo situaciju da svi žele da rade kod države. Negdje jednom skeptičnom ministru sam objašnjavao da ova reforma nije nepoznata ekonomskoj nauci. Prvi put je ovo urađeno tzv. „Šrajverovom reformom“ u USA početkom 60-ih kada je industrijskim radnicima plata povećana deset puta. Zbog čega, pa da bi ti radnici bili kupci robe koju proizvode njihove fabrike. Ipak, u fokusu Evropa sad I nisu bili industrijski radnici kojih nema, već radnici u administrativi, ekonomski – kategorija koja ne stvara već troši.

Osnova za reformu nije bila domaća produktivnost, već zajam, eventualno preraspodjela.

Ukratko, mi nijesmo zaradili naš standard, mi smo ga vještački uvećali budućim standardom naše djece.
Moram da se osvrnem na produktivnost rada u Crnoj Gori iako nije usko tema ovog članka. Da je produktivnost rada niska i da je takoreći nema, nema potrebe da naglašavam. Želim da naglasim da smo od poslodavaca, kakvih-takvih, napravili ugroženu klasu u društvu. Prava zaposlenih smo digli na visok nivo da je praktično nemoguće dati otkaz. Stanje prati odliv zaposlenih od privatnog prema državnoj upravi.

„Osnov produktivnosti kineskog radika leži u svijesti tog radnika da može da ostane lako bez posla“ citiram druga Si-ja.

Gdje god sam radio ili čak dok sam studirao zastupao sam tezu da samo štednjom možemo da se spasimo iz naraslih dugova. To se među ekonomistima naziva – tradicionalizam a priznajem da nisam nailazio na odobravanje. Uvijek se sve svodilo na objašnjenje da je kredit za investicije opravdan … i jeste. Ali mi uglavnom uzimamo kredite za potrošnju – i građani i država.

I u porodici i u državi štednja nije popularna stvar, ni nekad ni danas.

Svi mi koji smo rođeni u SFRJ se koliko-toliko sjećamo štednje. Uglavnom kada pričamo o toj nama sada davnoj prošlosti volimo da je idealizujemo. Ali ako se zaista prisjetimo stvarne istine vidjećemo da je to bilo doba kada su svi članovi porodice radili i kada se uglavnom štedjelo.

Moderni mladi ekonomisti štednju i gomilanje rezervi smatraju anahronom kategorijom daleke prošlosti. Kupovina zlata – relikt 19. vijeka. Veličaju se: deficiti krediti valutni swop-ovi hedžing aranžmani MMF…
Govorili su da je mnogo bolje da uvozimo robu, nego da je sami proizvodimo.

Svjetski ekonomisti traže da se štampa još novca. Ali mi klasični ekonomisti tvrdimo da je ako država i stanovništvo štedi i ako postoji produktivnost rada privredni rast neminovan.

Dejvid Hjum strpljivo „čeka“ da se dozovemo pameti.

Autor Stevan Gajević, finansijski konsultant