Pivaru su, po svoj prilici na inicijativu Čeha Johana Vajdiša, pripadnika austrougarske vojske stacionirane u Pljevljima, akcionarski izgradili trgovci iz ovog grada i Prijepolja, Priboja i Nove Varoši, pa je prvo pivo proizvedeno 1883. godine.

„Nikšićko pivo“, koje već 118 godina razgaljuje pivopije širom svijeta, s razlogom je fabriku „bire“ pod Trebjesom najširoj našoj javnosti „nametnulo“ kao najstariji i najprepoznatljiviji privredni simbol grada i Crne Gore, ali malo ko zna da je prije poteklo Pljevaljsko pivo (1883).  Nažalost, proizvodilo se, sa prekidima zbog ratova i drugih nedaća, samo 29 godina, a o Pivari svjedoče šturi zapisi i temelji zgrade uprave poslijeratnog Poljoprivredno-trgovinskog kombinata, koju stari Pljevljaci i danas zovu Pivarom.

Podsjećajući na to vrijeme, najmlađi sin posljednjeg vlasnika Pivare Relje Dragaševića, penzionisani profesor Diko tvrdi da je 1883. počela proizvodnja Pljevaljskog piva, prvenstveno za potrebe više od tri hiljade austrougarskih vojnika, stacioniranih četiri godine ranije u Taslidži, kako je bio turski naziv za varoš pod Golubinjom.

Miris hmelja i ječma

– Gradnja Pivare je, najvjerovatnije, počela na inicijativu dovitljivog Johana Vajdiša, Čeha iz Velikog Bečkereka (Zrenjanina), koji je partnere našao među preduzimljivim mjesnim trgovcima. Pouzdano se zna da je trećinu novca obezbijedio ugledni pljevaljski trgovac Lazar Šećerović, a toliko njegov prijatelj Veseličić iz Prijepolja i još neki akcionari iz Priboja i Nove Varoši, dok je preostali dio Vajdiš uložio kroz opremu i tehnologiju. Pivara je, prema kazivanju mog oca, dnevno proizvedila dvije do tri hiljade litara više vrsta piva, koje je za taj nivo tehnologije i zahvaljujući austorugarskim stručnjacima, bilo veoma kvalitetno. Točeno je u bocama sa utisnutim žigom „Pivara Pljevlja“. Najveće količine popile bi se u austrougarskom garnizonu, ali je „Pljevaljsko pivo“ stizalo i do meraklija u Prijepolju, Priboju, Novoj Varoši, Sjenici, Čajniču, Goraždu, Foči, Bijelom Polju, Beranama, Andrijevici i još nekim mjestima. Tada su Pljevlja mirisala na hmelj i ječam. Sjeme pivarskog jarog ječma poznate sorte „češka hana“ vjerovatno je donio Vajdiš, a proizvodio se u pljevaljskom kraju i okolini, dok je hmelj nabavljan u Sloveniji – objašnjava Diko, dodajući da je od kvalitetnog ječma i vode ispadalo i odlično Pljevaljsko pivo.

Boce slamom ušuškane

Nakon odlaska (1908) austrougarske vojske i sa njom pivarskih stručnjaka, Pivara je neko vrijeme tavorila i, naposljetku, ugašena. Poslije oslobođenja 1912. obnovljena je proizvodnja, ali samo jednom nedeljno i to svega 12 hektolitara, da bi 1919. godine i to obustavljeno, jer bez stručnjaka nije moglo da se održi, priča Diko i prisjeća se kako je njegov otac 1922. od Lazara Šećerovića kupio Pivaru, hektar i po imanja i kuću u glavnoj ulici, za čiju otplatu je poslednju ratu kredita banci na Cetinju isplatio 1946. godine. Kuća je kasnije srušena i na njenom mjestu podignuta stambena zgrada za radnike Termoelektrane, a Pivara je rekonstruisana u zgradu uprave PTK „Pljevlja“ – objašnjava Diko i podsjeća da je, u nemogućnosti da nastavi proizvodnju, Relja sklopio ugovor sa sarajevskom i svoju preimenovao u „Odjeljak deoničke pivare Sarajevo“.

Reljin sin Konstantin-Kole, koji knjiži 91. godinu života, sjeća se kako je pivo iz Sarajeva dopremano „u staklenim flašama, dobro ušuškanim u slami, kako bi se sačuvale od loma i održavala temperatura“.

– Sve do Drugog svjetskog rata, pivo je – priča Kole – lagerisano u Lednici i prodavano sa naljepnicom „Pivara Pljevlja“, a kupci su, često, danima u gradu čekali isporuku. Prilikom savezničkog bombardovanja 1944. dvije bombe pale su u blizini Pivare, ali su izdržali dva i po metra debeli temelji, čiji su ostaci, nakon rekonstrukcije zgrade, i danas vidljivi. Po oslobođenju, Pivara je nacionalizovana uz minimalnu cijenu, ali otac nije htio da uzme novac i ostao je u sudskom depozitu. Poučen tim iskustvom, Relja je 1955. odbio ponudu Lazarevog sina Vuka Šećerovića, koji je bio šef kabineta u Vladi Kraljevine Jugoslavije, da kupi i drugu njihovu kuću kod crkve Sv. Petke (u kojoj je sada Biro rada), govoreći: „Rado bih kupio i tu kuću, pošto mi je tvoj otac prvome ponudio i Pivaru i ostalu imovinu, ali su ovo mutna vremena, pa će mi komunisti konfiskovati i to što bih sada kupio“.

Od šegrta do vlasnika Pivare

– Dvanaestogodišnjeg Relju, koji jedva da je zapamtio oca, majka je 1901. dovela iz sela Dragaši u Pljevlja, gdje je šegrtovao kod uglednih trgovaca, pa i Laza Šećerovića. U potrazi za zaradom, 1915. godine je, iako neplivač, pregazio Lim i Uvac i obreo se u Valjevu. Prvo je radio kod nekog mehaničara, pa na Željezničkoj stanici postao treger. Noseći kofere gospodi do hotela je, kako nam je pričao, zaradio prve zlatnike. Ostao je dvije godine i u Pljevlja se vratio sa lijepim imetkom za ono doba. Ubrzo se oženio vrijednom i naočitom Ljeposavom, ali ga nakon tri mjeseca pozovu u rezervu, budući da tada jedinci nijesu služili vojsku. Trudio se da i kao rezervista u Herceg Novom zaradi nešto. Tako je od Pera Matkovića kupio maslinovo ulje i vozom iz Zelenike dopremio u Sarajevo i odmah prodao. Tim parama otvorio je trgovinsku radnju u Pljevljima i time se bavio sve do 1946. kada mu je prodavnica konfiskovana – priča Diko Dragašević.

Lednica

– Pivo je hlađeno na ploči i lagerovano u zgradi nazvanoj Lednica. U njoj je Relja skladištio i led, koji su mu ljeti seljaci dogonili iz vrtača. Led bi pokrivao slamom i odlamao komade za hlađenje piva i prodavao ugostiteljima, jer tada nije bilo frižidera – priča Konstantin Dragašević i prisjeća se da je „šest velikih buradi drvenih od pet hiljada litara otac prodao nekom Novakoviću u Dubrovniku“.

Pazarnim danom u bašti vezivano 200 konja

– U centru grada, u kući koju je kupio kod Šećerovića, držao je Relja trgovinu mješovite robe, a na hektar i po bašte pazarnim danima, ponedjeljkom i petkom, vezalo bi se i po 200 konja. Vezivanje je simbolično naplaćivano, a za to su seljaci ostavljali stvari, sigurni da im ništa neće faliti. Moja starija braća bi napojila konje na Breznici i za to ih vlasnici čašćavali. A kad seljaci odvedu konje, mi djeca dvorište očistimo – opisuje Diko.

Piše: Gojko Knežević