Čuvam još uvijek sve svoje stare stvari, koje su prošle sve godišnje selekcije na putu do kante. Neko bi to nazvao smećem, za mene su to uspomene. Kamenčić, prazna flaša, pa i neka presovana žvaka koja me asocira na neke od prvih izlazaka u grad. Koliko čudni su vaši suveniri iz djetinjstva?

Skoro svi imamo kutije u koje slažemo uspomene, one opipljive i uz svaku priču bez kraja. Koliko sam ih samo puta presložila, pa je raspremanje sobe često bilo završeno onog trenutka kad jednu od njih otvorim. Uvijek je početak bio neizvjestan, a kraj identičan. Pogled koji projektuje sve uspomene po zidovima sobe u kojoj su zahvaljujući posterima gostovale mnoge poznate ličnosti.

Nekad nije bilo bitno da li ste baš veliki ljubitelj nekoga ili nečega, od lošeg izbora samo je gori prazan zid. Kolekcije su počele prvim sličicama iz nekad popularnog (makar u Crnoj Gori) časopisa za osnovce “Osmijeha”, pa onda nas je u svoj tok uvelo “Kolo” čiji postere i dan danas čuvam ispod tepiha. Kad pomislim na taj časopis, uvijek se prisjetim dvije krajnosti. Sreće ako uspijete da vaš likovni ili literarni rad objave, i nesreće, ako pogužvate poster ili ne daj Bože pogriješite ispunjavajući zabavne strane. Za one koji su rasli posle mene, taj časopis je bio prvi lyrics sajt koji znam. Jednom mjesečno rješavali smo nedoumice oko toga da li pjevač kaže “Ko dim, ko papirni zmajevi” ili “Gorim ko papirni zmajevi”.I to ako imate sreće da objave tekst pjesme koji vas zanima. Sva neizvjesnot je bila gomila draži koju mi čovječanstvo sada otima.

Pamtim još onaj poster iz sredine, Kurnjikova-Iglesijas, i sjećam se vremena kada smo išli za masom, i voljeli ono što i svi Kada smo pričali da je Kurnjikova najljepša teniserka iako je nismo previše ni zagledali.

Sjećam se i prve školske klupe i kulta učiteljice koji je za samo jedan dan ostavio utisak za cijeli život. Sjećam se svih malih i velikih odmora, onih koje smo u prvih nekoliko razreda provodii u učionici jer smo tada bili previše mali da se miješamo sa svima u školi (a danas se svi manje više feelinguju isto) . Sjećam se toga da sam jedva čekala da budem redar iako je to značilo da ću kući otići smežuranih prstiju i nekad sa pokvašenim sveskama.

Nakon godinu, dvije, istrčavali smo iz škole, gotovo u sprintu ne bi li zauzeli mjesto na kiosku gdje se prodaje brza hrana. Mnogi od nas su bili niži od pulta, ali smo se borili kao da je glad bila neizdrživa. U stvari, najčešće je to bilo simbolično sazrijevanje korak po korak. Onaj ko odustane i od te banalnosti, spuštene glave išao je za alternativom. Kod “babe” ili “čiče” koji su svi imali oko škole i koji bi na komad prodavali i kocke čokolade da su mogli koliko se djeci dijelilo da bi se njima množilo u džepu. Sad se samo nasmijem kada se sjetim da sam “Rum kasato” kupovala u pakovanju od dvije pločice, onako bez kutije, ali moralo mi je ostati za sendvič ili kiflu i kremić. To je možda najveći simbol đaka po meni. Ako smo govorili “Tomidžeri” ne bi smetalo da govorimo i “kiflaikremić”. Nešto što je stvoreno da bude u tandemu. Nerazdvojivo.

Brzo su me prošče stidne godine, kada sam izbjegavala da nosim domaći sendvič u školu, ali još brže su došla i švrljanja posle škole, pa je glad bila- šta je bila glad?

Sjećam se svog prvog bloka, i dan danas zamjeram majci, jer je vodeći se logikom đaka prvaka, kupila blok broj jedan, pa sam tako brzo privukla pažnju najmanjim blokom u razredu, koji je više ličio na svesku. Trauma. Jedva sam čekala da ga potrošim, i da odrastem pa pređem na neke veće brojeve. Sad bih mogla na jagodicama prstiju da osjetim hrapavu i ravnu stranu papira, čijoj primjeni se moja logika protivila. Ali se vodenim bojicama bojilo na jednoj, a drvenim na drugoj. Vodene bojice su došle nešto kasnije i kući je to zapamćeno kao mala histerija, jer mi se morala nabaviti dobra četkica i posuda, jer ne mogu nespremna u školu, a i bio bi pravi fijasko da dva puta podbacim opremom za likovno. Sve je to lijepo pakovano u standardizovane kese za blokove (one sa plastičnim bijelim ručkama) i nošeno u školu, ponosnije nego danas kad uprtim lap top negdje.

O opremi za fizičko da ne pričam. Šangajke, šputke i na kraju starke. Crne. Prošle su godine dok se nisam navikla da starke nisu sramota već mast hev. Nismo nosili trikoe kao naši roditelji, ali se uvijek znao neki red. Kad god bi škola dosadila, a dešavalo se tek s vremena na vrijeme, bilo je dovoljno da pomislite da ćete se igrati “između dvije vatre” i da vam neko “pune u leđa”. Sve nas je to radovalo, i već smo bili u godinama kada smo se smatrali odraslim. Sve mi je to super dok se danas ne uporedim sa desetogodišnjim djetetom i ne shvatim gdje mi je bio kompas. Od igrarije “poplava grad” sirene koje su označavale bombardovanje, brzo su naše skrivanje pod klupu pretvorile u svakodnevnicu. Ali i ta svakodnevnica, opet je donosila dozu neizvjesnoti koju smo voljeli. I kao što nam se često u životu desi, priželjkivali smo ono što nemamo. Sirene kada nam je bilo dosadno, i školu kada smo napravili pauzu u toku 1999. godine.

Suviše mladi, ali naučeni šta koji ton znači, prvih dana smo konstatovali zvukove. Pričali o skloništima i širili bijele laži o tome kakvu ko katakombu ima ispod kuće. Onda smo ignorisali sve te zvukove koje danas pamtimo kao “vatrogasne” i majčin glas za poziv na ručak se vratio na snagu kao jedini koji je imperativnog karaktera.

Skupljali smo predmete kojima i dan danas ne znamo primjenu, ispunjali kajdanke iako nikad nismo znali da “taktiramo” ni najprostije melodije. Dobijali prve jedinice jer nismo imali sluha, dvojke za neki neshvaćeni talenat i neke više ocjene za “zagrijanu stolicu”. Osnovna škola, prošla je ko dlanom od dlan. Iako je počeka prije skoro 20 godina, sjećam se prve drvene olovke, crno-žute sa gumicom na vrhu, čiji ostatak i dan danas čuvam kao najvrijedniju uspomenu. One “minare” koja se trošila iako smo je doživljavali ko neuništivu i čija tupa punjenja smo krili po sredini tijela olovke. Sjećam se prve tehničke olovke, kupljene skoro sa riječima “sad si velika pazi šta radiš”. Eto, upravo takve stvari su nikad izgovorene kreirale naše ličnosti i vaspitavale nas.

Ne mogu da ne pomenem zrncad 0.5 sa kojima smo se razbacivali, i onu cicijastu 0.7 varijantu koju je rijetko ko imao pa su se rjeđe pozajmljivala. Sjećam se i prve pelikan gumice koja se tada čuvala bolje nego danas telefoni, sve do momenta u kojem odlučite da je mučite svim vrstama olovaka, ili u krajnjoj, najgoroj varijanti lenjirom prepolovite kako biste je podijelili sa drugom iz klupe. Sjećam se i mita da druga vrsta crveno- plave gumice, sa bijelom crtom po sredini može da briše i hemijsku olovku. Sjećam se da nam je od trobojke u to vrijeme mnogo bitnije bilo da razmišljamo o četvorobojci koju je rijetko ko imao.

Sjećam se pernica (mnogi mi ne vjeruju da smo ih u našem kraju zvali perionice, ne obraćajući pažnju da logika vrišti nad nama govoreći da to nije to), onih sa dugmadima klavira, skrivenim zarezaljkama, pregradama u kojem bi skrili i slona, te gomile onoga što dobijete u njoj. Sjećam se šestara, prvog plastičnog u koji se stavljala olovka, neutralne boje kako bi mogla da služi i muškom i ženskom djetetu. Sjećam se gomile takvih, koji su pucali svaki put kad bismo poželjeli upečatljivije krugove. Sjećam se i onih metalnih, za nešto kasnije školsko doba, pa i prvih poptisivanja iglicom koja su uvijek bila mali slatki školski zločini.

Pamtim prvi odlazak u čošak, i gledanje u kantu punu papira. Sjećam se prve čuške od učiteljice. Izleta na kojima sam od lanč paketa, više očekivala pakete nego lanč. Sjećam se trenutka kada smo od spojene klupe za sjedjenje prvi put sjeli na stolice, dobijajući određenu autonomiju u školskoj klupi. Pamtim prepisivanja sa table, okretanja one manje da bi prešli sa “Prirode i društva” na muzičko. Magnetne bijele, koju ne znam sa čime bih danas uporedila. I naravno gramafona i ploča uz pomoć kojih sam naučila prve dječije pjesmice koje i dan danas pjevam maloj djeci čijim društvom se počastim.

Sjećam se odgovornosti da uz nečiju pratnju doneseš gramafon pozajmljen od drugog odjeljenja, i isti upališ/ugasiš i vratiš. Sve su to bile, iz sadašnje glave mizerne odgovornosti, ali u suštini svaka odgovornost je korak ka formiranju ličnosti. Sjećam se krađe kreda, lomljenje i lijeno cijeđenje sunđera kroz prozor. Sjećam se prvih profesora i čuvenog “fri” koje je izgovorilo čitavo odjeljenje posle dvojke brojeći na engleskom jeziku. Nije imao ko da nas nauči sem pogrešno, ali mnogi od nas se danas služe istim tim jezikom koji je počeo sa house, mouse i ostalim riječima. Nismo imali kompjutere nego šarenu Splash knjigu koja je predstavljala našu prvi ozbiljniji susret sa stranim jezikom.

Sjećam se tuge posle četvrtog razreda i radosti posle svakog narednog. Sjećam se djetinjstva koje nije imalo internet osim u poznom stadijumu, sjećam se imrpovizovanih igračaka, dvojnih C-eova (zašto se tako zovu?), prvog mraka posle škole, preskakanja kockastih i tapkanja okruglih šahti na putu do kuće. Sjećam se najukusnijih krofni, koje su dolazile iz pletene korpe, odmah ispod stepeništa škole. Sjećam se prvih roditeljskih sastanaka, i treme kad joj nije bilo pokrića. Sjećam se prvog zapisa u dnevniku i prve odluke da umjesto u školu odem u obližnji park. Sjećam se kašnjenja i izgovora u koje ni sama nisam vjerovala. Sjećam se čaja i crtanog prije škole, stresova kad su crvenim dnevnikom lupali da nas umire. Sjećam se da smo umjesto da nas voze u školu, voljeli sve ono što se usput šapuće. Iz moje perspektive, to nikad nije bilo za ponos, već bruka da vas neko preveze u školu i uskrati vam vrijeme za druženje.

Sjećam se još mnogo toga, ali moram da nastavim da raspremam sobu kako bih imala gdje da legnem i razmišljam, kako i na koji način odoljeti svemu što nas je snašlo da bi naša djeca osjetila, makar samo dobre strane, djetinjstvo kakvo smo mi imali.

Draženka Laketić