Velikan jugoslovenskog glumišta Miodrag Petrović Čkalja ili kako su ga neki zvali, naš Čarli Čaplin nije imao lak i zabavan život. Čovjek iz naroda koji nam je podario toliko smijeha uvijek će ostati u našim sjećanjima kao Jare, Gvozden, Mita, Blagoje, Srećko napast, Jovanča Micić.

Čkalja je vodio miran život. Posljednje godine života proveo je tiho, povukavši se iz javnog života. Javno se angažovao 2000. godine u predizbornoj kampanji demokratskih snaga. Nažalost, umro je u siromaštvu u 79. godini života.

Zanimljivo je da se legendarni komičar rodio baš na Svjetski dan šale, 1. aprila 1924. godine. U rodnom Kruševcu završio je gimnaziju, gdje je i počeo da se bavi glumom, na dramskoj sekciji.

Poslije rata i demobilizacije upisao je studije veterine u Beogradu, ali i nastavio da se bavi glumom u KUD “Ivo Lola Ribar”. Od 1946. godine počinje njegova popularnost učešćem u radijskoj emisiji “Veselo veče”.

Prvu seriju, koja se emitovala na Televiziji Beograd, snimio je 1959. godine, “Servisna stanica”. Ovdje se proslavio tumačeći lik kuvara Jordana. U pozorištu, između ostalog, igrao je u predstavi “Bog je umro uzalud” (snimljen i film) i antologijskoj komediji Dragutina Dobričanina “Zajednički stan” (kasnije je snimljena i TV verzija).

Ostvario je veliki broj uloga na filmu i u TV serijama. Najbolje uloge ostvario je u serijama “Servisna stanica” (1959), “Ljubav na seoski način” (1970), “Kamiondžije” (1972), “Vruć vjetar” (1980) i “Kamiondžije 2” (1983), kao i u filmovima “Orlovi rano lete” (1966), “Bog je umro uzalud” (1969), “Paja i Jare” (1973), “Avanture Borivoja Šurdilovića” (1980) i “Kamiondžije ponovo voze” (1984).

Imao je uspješnu saradnju sa kolegom Mijom Aleksićem.

Dobitnik je više nagrada: 1974. je dobio Sterijinu nagradu, 1977. Sedmojulsku nagradu, 1991. Nušićevu nagradu za životno djelo, 1995. RTS-ovu nagradu za životno djelo, “Zlatnog ćurana” za životno djelo na danima komedije u Jagodini.

Pred kraj života se žalio kako ga muči samoća. Napušten od kolega, gledajući kako mu prijatelji jedan po jedan umiru, Čkaljin čuveni osmijeh počeo je da blijedi. On je dobio nagradu za životno djelo “Car Konstantin”, a u govoru je rekao ono što smo odavno zaboravili. Dugo je živio kao da je sahranjen.

“Imam 76 godina i ništa mi ne treba. Živio sam i živim skromno. Ali, znači mi da naša djeca žive normalno. Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se, prvo, svojoj ženi, pa djeci, pa tašti, zatim producentu i reditelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mlijeko ispod tezge, pa mom poštaru koji mi uvijek, na vrijeme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovdje”, rekao je glumac 2002. godine na dodjeli, samo godinu dana pred smrt.

Tom prilikom je izgovorio i rečenicu koja i dalje odzvanja u glava mnogih.

“Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do koske”, neutješan je bio popularni Čkalja.

Njegov sin Čedomir, sa kojim je igrao u jednoj od epizoda “Vrućeg vjetra”, danas je penzioner, više od 20 godina se ne bavi glumom, piše knjige, kolumne.

Kaže da ne gleda televiziju, ne gleda reprize, a svog oca, o kome piše u novoj knjizi “Bilo nekad jedno vrijeme kad su ljudi bili bolji”, kaže:

“Bio je jako dobar otac. Trudio se, a ja sam se trudio da budem dobar sin. Nismo se sukobljavali nikada, jedino oko sporta, oko fudbala koji smo zajedno gledali. Nikada me nije udario, nikada nije psovao… Kada se sjećam oca, više se sjetim nekih privatnih stvari koje publika ne zna. Ne sjetim se njegovih uloga i humora već kao oca privatno. Ja sam njegove serije gledao kao gledalac. On je bio potpuno normalan, jedino je njegova popularnost bila enormna”, rekao je jednom prilikom za Blic.

A na to da je na kraju karijere Čkalja bio zaboravljen, te da ga se i danas rijetko sjete, Čedomir kaže:

“Zaboravljaju i žive, ne samo one kojih više nema. Nije se on sviđao nekima koji treba da ga se sjete. On se sviđao narodu. A ovima je govorio u lice istinu. Ne vole svi da čuju istinu. Zbog toga trpimo i moja ćerka i ja. Trpimo, niko nas ne zove u pozorište, na film, na televiziju… Sva vrata su nam zatvorena kao londonska banka. Neće da nas zovu. Moja Jovana je odlična glumica, igrala je Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Došli su novi mladi glumci, poluglumci-polutajkuni, tu su klanovi… Ali ponosan sam što je Čkalja bio takav”.